Otvorite oči, nisu uvijek u pitanju dječije bubice. Mučno je to i pomisliti, izgovoriti, ali neke od ovih malenih duša žive pravi pakao na zemlji. Od najranijeg uzrasta trpe seksualno zlostavljanje, mnogi nesvjesni ni šta im se to dešava, ni zašto. Jedino što znaju jeste da je to velika tajna o kojoj moraju da ćute, iz straha, jer im je tako rečeno. Jer im je neko, i to jako blizak, zaprijetio da ga, u suprotnom, niko neće voljeti.
Stravično je saznanje da svake godine dvadesetoro naše djece završi u rukama pedofila, i to samo po zvaničnim prijavama. Koliko je još neotkrivenih slučajeva, koliko uništenih sudbina.
Najgore što dijete može doživjeti jeste da ga povrijede u sopstvenom domu, u porodičnom gnijezdu, gdje bi trebalo da je najsigurnije. Najbliža osoba, otac, djed, rođak, pa čak i majka, u stanju su da na najmonstruozniji način maltretiraju svoju krv ili da štite nasilnika prikrivanjem. Nastavnik, trener, komšija, sve nama poznata lica su najčešće podli predatori, ne tamo neki otmičari.
Zvuči brutalno, ali odvratnu istinu ne smijemo prikrivati i ne smijemo ćutati o ovim strahotama. To dugujemo žrtvama.
Djecu učimo da ne pričaju sa strancima, a niko im ne govori da loši ljudi mogu biti i oni s kojima pričaju svaki dan. Djevojčice i dječake moramo odmalena učiti da njihovo tijelo pripada samo njima i da ih niko ne smije dodirivati bez dopuštenja. Moramo ih naučiti da prepoznaju loše ponašanje, da nam pričaju šta im se dešava, pružiti im uvijek podršku.
Naučimo ih da budu bolji ljudi nego što smo sami, nego što su to bile generacije prije nas. Postarajmo se kao društvo da seksualni manijaci dobiju najstrožu kaznu za uništen, nevini život, a ne da izađu iz zatvora poslije samo nekoliko godina.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu