Ovo što mnogi ne mogu da zamisle, za neke je, nažalost, svakodnevica. I ne dešava se to negdje gdje „civilizacija nije kročila“, već na koji kilometar od centra Banjaluke.
Dok u gradu svega ima, sve se radi i gradi, maknete se malo dalje i eto hrpe problema. Bez vode, kanalizacije, sa slabom strujom, ulicama punih rupa…
I dok se ljudi, kad već njihove probleme ne rješavaju oni koji bi trebalo, glasno ili tiho žale medijima u nadi da će „sedma sila“ nekako da im pomogne, desio se sastanak na „najvišem nivou“.
Dok smo mi slušali čovjeka kako pet dana nije vidio tuš, jer ni kišnice više nema, u centru Banjaluke se događao „istorijski“ sastanak Stanivukovića, Dodika, Cvijanovićeve i Viškovića.
I trebao je ovaj susret, naravno. Prvo, valjda, da se vidi kako nema „maćehinskog odnosa“ prema Banjaluci „jer je neko drugi gradonačelnik“. Drugo, važnije, da se konačno sjelo i progovorilo o konkretnim projektima koji će uslijediti. A i hrpi problema koje treba riješiti.
Samo, zar nije ovo moglo ranije da se desi? Da se ljudima bar da nada da nije bitno da li si u partiji i čijoj, već da svako podjednako zaslužuju dostojanstven život. Svako treba i vodu i put, bez obzira gdje živi i koja partija je većina.
Rekoše nam ljudi, nema ko ih sve ove godine do sada obilazio nije, ali sve ostade na riječima. Kažu, mijenjale se politike, ali njihovi problemi se uvećavali. Naslušali se riječi i nagledali lica, a malo toga se promijenilo na bolje.
Možda je sastanak, koji je izrastao u pompezni događaj, mali korak naprijed?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu