Osvojim putovanjima piše na blogu East to the Sun. Sve ovo ne bi bilo ni malo neobično, jer travel blogeri nisu rijetkost, ali ono što Srđana izdvaja iz mora drugih je autentičan način pisanja, putovanja i mjesta koja posjećuje.
On planira minimalno, sa sobom nosi samo neophodno i gotovo po pravilu putuje sam, prenosi Bosnainfo.
Jedna od njegovih neobičnih reportaža je i put u Pakistan koju je podijelio sa svojim pratiocima, da njegovo pisanje ne ostavlja bez emocije uvjerićete se i sami, u nastavku jedan djelić njegove neobične priče:
Posrala me ptica u letu, dok sam polupijan i napušen ležao u hladu pored Mazar-e-Quaid mauzoleja, posvećenom osnivaču pakistanske države Muhamedu i razmišljao o tome kako su mi osnovne impresije o ovoj zemlji vezane za ljude i kako je glavna i najdragocjenija znamenitost Pakistana zapravo nevjerovatna ljubaznost i gostoljubivost lokalnog stanovništva. Kažu ljudi sreća.
Mislim, to kada te posere ptica, ne kada ležiš napušen na svetom mjestu na hiljadu stepeni. Čim sam stigao uletio sam u super ekipu. Naime, lik kod kojeg sam iznajmio gajbu na dočekao me poput pravog domaćina i odmah pozvao da odemo na čaj. Bila je ponoć, hiljadu stepeni i bio sam premoren, ali sam pristao.
Pojavila su se i dva njegova ortaka, pa smo se nekoliko narednih sati vozili po gradu, blejali na plaži, posmatrali okean i razgovarali o Pakistanu i Karačiju. Časte me čajem, hranom i ne dozvoljavaju da išta platim. Narednih dana konstantno smo u kontaktu. Lik me obilazi, upoznaje sa svojim prijateljima, brine o mojoj bezbjednosti i daje mi dragocjene savjete. Čak mi je kupio i kartu do Islamabada (naravno, vratio sam mu novac, nego nisam mogao onlajn da je kupim, zbog verifikacije od strane moje banke). Svaku noć me vodi na večeru i ne dozvoljava da platim. Jako su osjetljivi po tom pitanju i mnogo im znači da te ugoste. Klasika za islamsku zemlju – gost je Božji poslanik. I jasno je meni sve to, ali lik je doslovno potrošio na mene sav novac koji sam mu dao za smještaj.
Ovi ljudi uopšte nisu skapirali koncept “služba je služba, a družba je družba”. Ali, ne vrijedi se raspravljati sa njima. Slično se desilo i sa Uber vozačem. Lik me vozio do radnje mobilnog operatera, sve ispregovarao za mene, prevodio sve vrijeme i na kraju nije htio da mi naplati. Jarane, posao ti je da voziš ljude, od toga živiš, šta je s tobom!? Vozio sam se i na motoru, sa nekim likom koji mi je ponudio vožnju… Negdje. I konstantno upoznajem slične likove. Više sam ljudi ovdje upoznao za tri dana nego u Beogradu za godinu dana. Stvarno jesam. No vratimo se mi pakistanskom hašišu.
Odem jutros da vidim Masjid-e-Tooba džamiju. Na ulazu kupim kod klinaca tri malene banane. Budući da je bilo manje od kilograma, klinac nije htio da mi naplati. Na kraju ga ubijedim, ostavim mu bakšiš, a on otkine još dvije i uvali mi ih u ruke. Potom odlazim onim šubidubi vozilom (tuk – tuk) sve do PAF muzeja. Tamo mi ne dozvole ulazak, jer sam bio u šorcu. Bukvalno mi je palo na um da pitam lika na ulazu da se mijenjamo za odjeću.
U fazonu, da ja skinem svoj šorc tu u njegovoj kabini i mijenjam za njegove pantalone. Ali nisam. On bi sigurno pristao, a ne mogu to, majke mi. Odlučim da nastavim dalje, ka mauzoleju, autostopom, obzirom da mi kartica još uvijek nije aktivna i nemam načina da pozovem Uber. Stojim i stopiram na onoj paklenoj vrućini nekoliko minuta i ubrzo čujem kako mi neko trubi sa druge strane. Mladići iz automobila me zovu da im priđem. Pitaju me gdje sam krenuo i kako mogu da mi pomognu. Kažu mi da je mauzolej na drugoj strani, da lokacija na mapi nije tačna i da će me rado povesti. Nudim im novac, ali odbijaju. Ulazim u udobna kola, savršeno klimatizovana i odmah osjetim miris hašiša. Unutra piči neki gotivni ambijental. Pita me lik da li sam probao lokalni hašiš.
Nisam. Hoćeš? Hoću, naravno. Hoćeš votke? Hoću, daj svega! Vozimo se po gradu, pušimo džoint i pijemo votku. Razgovaramo o stvarima tipičnim za ljude iz različitih kultura koji su tek upoznali, ali se nekako kapiraju. Mladići rade u IT industriji, kao i ja, u firmi koja inače sarađuje sa mojom firmom. Mojih su godina, veoma dobro obrazovani i očigledno dobro situirani. Suvozač uzima moj broj i poziva me da se sutra vidimo na ručku. Ostavljaju me kod mauzoleja i odlaze.
Sutradan me zaista vode na ručak, a potom me voze i na aerodrom. Usput me časte gomilom dragocjenih informacija i savjeta o tome kako da se ponašam na planini, kuda sam i pošao. Uglavnom, ulazim u mauzolej. Na ulazu mi oduzimaju cigarete, kao i svima. Negodujem zbog toga.
Odem do pulta da kupim hranu, ali momci ne govore engleski. Prilazi mi tip, prevodi moju narudžbu i dok sam ja izvadio novčanik, on se samo nasmijao i rekao – sve je plaćeno, ne brini, ti si naš gost, velkom tu pakistan. Lik se bavi oslikavanjem kamiona i posao ga je vodio po čitavom svijetu. Iskusan putnik.Razmjenjujemo brojeve, obilazim mauzolej i nakon kraćeg predaha i tog incidenta sa pticom krećem ka izlazu. Na izlazu me stražari pozivaju da im priđem.
Dolazim do njih, a tip koji mi je oduzeo cigarete vadi moju kutiju Danhila iz džepa i vraća mi je (pored njih je kontejner u koji bacaju sve što oduzmu od ljudi na ulazu, prije svega cigarete). Prepoznali me likovi među milion posjetilaca mauzoleja, sačuvali mi cigarete i potom mi ih vratili. Šmekeri, kažem vam. Ili što bi rekli Beograđani – usralo me baš sa ovim Pakistanom.
Čitavu priču pročitajte OVDJE.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu