Što ne znači da neću. Hoću, naravno. Ne mora niko da me zove, sam ću.
Bilo bi lijepo da konačno vidim grad o kom su mi dvije osobe toliko puta pričale da sam mislio da nešto nije u redu s njima. A ni s Banjalukom!
Jer, ko još toliko priča o svom gradu. Banjaluka ovo, Banjaluka ono… Aman!
Kakva crna Banjaluka, jedva znam da je nađem na karti! Govorio sam tim osobama da dok njih nisam sreo o Banjaluci sam znao samo ono da se u kafani, kad polupijani ili pijani zapjevamo, ja razderem: BAAANJAAA LUUUKOOO, GROM U TEEEEBEEE PUUUUKOOOO! I ljudi krenu da me zaustavljaju. Ne zbog toga što loše pjevam, nego… Krenu da me ispituju: otkud tebi ta pjesma?! Kakve ti veze imaš s Banjalukom?! Nikad nisi bio tamo!
Jesam. Imam.
Lažeš, znamo te! Nisi bio!
Nisam, ali sam živio s dvije Banjalučanke. Ne odjednom, naravno, nisam toliko lud! A nisu ni one.
Obje su bile i pametne i lijepe. Jednom su mi rekle da su sve Banjalučanke takve. Kad budem došao jednom tamo, neću ovo da provjeravam; vjerujem im. A neću da provjeravam ni da je Vrbas divan (to mi je pričala T. mnoooogooo puta, „ti takvu rijeku nikada nisi vidio!“) i da ne postoje bolji ćevapi od banjalučkih (to mi je u Beogradu pravila A).
Banja Luko, i ta tvoja sela,
u tebi me cura zanijela…
Ih, da je jedna! Nije jedna nego dvije.
Bilo je to prije trideset i kusur godina, životi su i mene i te dvije Banjalučanke odvojili, kao što su nas prije tri decenije i više spojili. Sve je proteklo, sav taj naš život, kao što je i Vrbas sve ove godine tekao. I još teče…
Od njih dvije sam, dakle, slušao mnoge priče i mnogo priča o Banjaluci. Od njih sam čuo da je ona priča o pet žena na jednog muškarca u stvari samo urbana legenda, pa sam se pravio pametan u svom društvu. Objašnjavao sam im: nemoguće je da ima pet djevojaka na jednog momka, jer to bi značilo da se rađa pet puta više djevojčica, a to nigdje na svijetu ne postoji. Otkud ti znaš da ne postoji, bio je njihov kontraargument. Znam, pričale mi djevojke. Banjalučanke.
I eto tako. Tako sam na neki način zavolio Banjaluku, zbog te dvije Banjalučanke.
Ali, prije njih Banjaluku nikako nisam volio. Da ne upotrijebim sad neku težu riječ. Naročito ne Fudbalski klub Borac. Taj me je nervirao. Naročito onaj njegov golman Karalić. On pogotovo. Bio sam klinac i gledao uživo kako taj Karalić, Banjalučanin, brani penal Piksiju. To mi je do tada, dok nisam upoznao i živio s dvije Banjalučanke, bila prva asocijacija na Banjaluku. Taj odbranjeni penal.
Nije, dakle, lijepo počelo moje upoznavanje s Banjalukom, ali se lijepo završilo. Nosim lijepe uspomene na te dvije Banjalučanke i meni je to dovoljno. Od njih sam se naslušao priča o Banjaluci i o ljudima u njoj za čitav život. Znam sve kao da sam bio tamo!
Nisi bio, lažeš, reći će mi opet neko. Jeste, nisam bio, tako kako vi mislite, ali biću. Kad dođem, ne mora niko da mi pokazuje kuda da se prošetam, gdje da jedem, spavam, šta da vidim. Znam sve gdje je i šta je! Dobro, pitaću samo gdje je taj stadion tog FK Borca, da odem da vidim i to, to one moje dvije nisu znale, nikada ih fudbal nije zanimao.
Pa kad stanem na tribine i zapjevam: Baaaaanjaaaa Luuukoooo, grom u tebe puuukoooo, iz dvije veze ja sam se izvuukooo!
Pozdrav za T. i A. (gdje god da su) i sve Banjalučanke i Banjalučane! Vidimo se nekad!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu