Bilo je toplo ljetno veče, na premijeri su bili mahom zvaničnici, bez pretjerane želje da vide film, a ja sam Banjaluku gledala iz hotela „Bosna“ i kroz nekoliko koraka glavne ulice. Činila mi se malom, zatvorenom, nezainteresovanom za sve što dolazi spolja.
Kada sam došla na mjesto direktora m:tel-a, malo je bilo potrebno da se Banjaluka i ja pronađemo. Mislim da su za tu ljubav bili ključni Narodno pozorište Republike Srpske, Banjaluka fest, Vrbas, Banj brdo. I ljudi. Nevjerovatno mirni, lijepo vaspitani, vrijedni ljudi. Bez traga beogradske histerije, stalne užurbanosti, površnosti i nezainteresovanosti za bilo koga.
Banjalučani su vidjeli pakao rata, nema porodice koja ne nosi njegov trag, oni znaju šta je zahvalnost za normalan život, normalan posao, oni ne podrazumijevaju sve što im je dato nego su na tome zahvalni. Banjaluka nije neka geografska zabit nego kulturna prestonica u kojoj se stalno nešto događa. Tri života bi mi bilo potrebno da obiđem svaki događaj i svaki festival koji se ovdje odigrava.
Banjalučani nisu glupi. Znaju kada ih braća iz Srbije gledaju „s visoka“ i kada ih iskreno vole i podržavaju. I ja to cijenim. Tu otresitost i ponositost koju imaju. I beskrajnu ljubav za Srbiju.
Kada sam stigla u Banjaluku, prvi dan sam spoznala sve što jeste Banjaluka. Pregledao me je ljekar bez ruke i vidjela sam užas rata koji ovi ljudi još uvijek nose, vidjela sam korpe cvijeća na stolu (kao da mi je rođendan) kao najavu sve one ljubavi koju imaju za sve nas iz Srbije, naročito one koji ih autentično poštuju i vole, vidjela sam kompaniju u kojoj su ljudi marljivi i tačni kao Nijemci, ni nalik onome kako zamišljamo „javno preduzeće“, popila sam kafu pored Vrbasa i vidjela rijeku koja je zelena, u kojoj se ljudi kupaju i čije korito čiste sami Banjalučani. Vidjela sam mnoštvo djece oko crkve, majki koje razgovaraju, ljudi koji se druže i koje nije vrijeme otuđilo.
Stalno me pitaju prijatelji kada ću mijenjati posao, misleći valjda da je svaki posao van Beograda kazna. Ja sam Banjaluku birala, nije mi se desila. Birala sam je kao žena sa Kosova koja vjeruje da razumije Republiku Srpsku i da mogu, sem posla koji obavljam, da uradim mnogo i za obične ljude.
Vidjela sam kasnije i mnogo toga ne tako lijepog. Ali, to nije do Banjaluke. Do onih je koji ne cijene to parče zemlje za koju su se izborili i taj narod pošteni koji je zaslužio mnogo više.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu