To ispitivanje dobrote često je dolazilo do izražaja naprostoru naših krajiških polja i gora. Ratovi, neimaština, bolesti i sve ostale pošasti koje su napadale običnog čovjeka lakše su se preživljavali zahvaljujući ljudskoj dobroti. Ovo je priča o onima koji su u mračnim vremenima, tamu gasili ljuskom svjetlošću.
Stojan Štrkić rođen je kao i svi Štrkići, u ušuškanom selu ispod Manjače, brdovitim Rekavicama. Odrastao je uz svoju braću, Krstana i Mirka, kao i sva ostala seoska djeca, čuvajući ovce i goveda po vrletinim brežuljcima živopisnog Zmijanja. Važio je za dobrog domaćina i uglednog čovjeka u selu, pa ga je narod više puta birao za seoskog kneza.
Ali, kako se na ovom komadu zemlje što se Krajinom zove, države i gospodari smjenjuju kao sunce i mjesec, tako je propala i Kraljevina Jugoslavija a rat došao u daleke Rekavice. U decembru 1941. godine ustaška trojka zakucala je na Stojanova vrata. Naredili su mu da krene sa njima u nepoznatom pravcu.
Pješačili su tako sve do mjesta koje se zvalo Raskršće. Na širokom proplanku postrojeno je nekoliko ljudi iz sela. Ustaški streljački vod, spreman za streljanje, podigao je puške. Zveket zatvarača i naredba za paljbu prolomila se kroz čitva krajolik. Stojan je pao pokošen puščanim kuršumom. Bio je i dalje svjestan. Da bi se uvjerili u uspješno obavljen posao, ustaše su mu prišle, u udarile ga cokulom. Stojan se malo pomjerio. Ustaša je već krenu da vadi kamu, ali ga je drugi odvratio od namjer. „Pusti ga, samrijeće“, bio je hladan odgovor koji je odzvanjao Stojanovim ušima.
Po odlasku ustaša, naišle su žene iz okolnih kuća. Prizor koji su zatekli bio je strašan. Stojanova crijeva bila prosuta po zemlji. Nekako su iz vratile i umotale ponjavama. Pod okriljem noći Stojana su volovskim kolima odvezli u Banjaluku.
Grad je vrvio od ustaša. Uspjeli su nekako da dođu do Državne bolnice i unesu već klonulo tjelo. Tu je gospodin „slučaj“ u pomoć gospođe „sreće“ uredio da ih dočeka dr Ishan Zukanović. Zahvaljujući njemu i kolegama, dr Ibrahimu Dadiću i dr Asimu Kulenoviću, Stojan je uspješno operisan i zbrinut. Ali, tu nije kraj. Da bi ga spasili od ustaša noću su ga zaključavali u posebnoj sobi. Nakon nešto više od četiri mjeseca, doktori su uspjeli da vrate Stojana Štrkića u njegove Rekavice.
Stojan Štrkić preživio je Drugi svjetski rat. Cijeli svoj život pominjao je dobrotu banjalučkih ljekara. Sa svojom suprugom, pod sjenom stare kruške, provodio je pozne godine života.
Život je htio da ne ostavio potomke iz sebe. Zahvaljući bratovom sinu, a mom djedu Pavlu Štrkiću, kao i izjavi koju je dao poslije rata sačuvanoj u arhivskoj građi, ova priča ostaće kao nijemi svjedok i spomen ljudskoj dobroti koja je bila najjača kada je to najviše trebalo.
Doktor Ishan Zukanović nije preživio rat. Nedugo poslije Stojanovog oporavka otišao je u partizane. Zarobljen je na Kozari. Streljan je 1942. godine u Banjaluci.
Autor teksta je mladi pisac Miloš Štrkić iz Banjaluke, poznat po knjizi „Velikani grada na Vrbasu“, u kojoj je predstavio biografije znamenitih Banjalučana.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.