Jelić je profesor edukacije i rehabilitacije, psihoterapeut, refleksolog, koji sve više odjekuje svijetom gradeći mostove budućnosti za dostojanstven i srećniji život osobama sa Daun sindromom i njihovim porodicama.
Ovaj intervju, pored ostalog, prikazaće osvrt direktora Jelića na izuzetno plodonosnih 15 godina rada što je u isto vrijeme i najava za predstojeću veliku svečanu proslavu 15 godina postojanja “Daun sindrom centra Banjaluka” koja će se održati u oktobru.
Negov radni tim, cijela porodica koja je sa njim od početka osnivanja, saradnici širom svijeta, štićenici – osobe sa Daun sindromom, njihovi roditelji, veoma su ponosni na postignute uspjehe direktora Jelića.
Posebno izdvaja nekog ko pomaže “Daun sindrom centar Banjaluka”: dugogodišnjeg prijatelja, saradnika i humanistu velikog srca, profesora dr Vladu Đajića, generalnog direktora Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske i ambasadora osoba sa Daun sindromom za prostore Republiek Srpske.
– Njemu smo svi beskrajno zahvalni. Važno je reći da se profesor Đajić odrekao svog poslaničkog dodatka od 1.000 eura koje uplaćuje već 3 godine svakog mjeseca Daun sindrom centru Banjaluka i uplaćivaće ga do kraja svog mandata 2026. godine – kaže Jelić.
Iza Vas je 15 godina izuzetno plodonosnog rada koji je dao ogroman napredak osobama sa Daun sindromom. Šta Vas je vodilo da istrajete, da se nikad ne umorite? Odakle je dolazila najveća motivacija? Šta je bio Vaš cilj?
Za sve ove godine koje su prošle u mom radu sa ovim divnim ljudima radni dan mi je trajao 24 sata. Zahvalan sam Gospodu, On mi je ukazivao puteve sa kojim bih trebao da idem, On mi je pokazivao vrata koje trebam da otvorim, kako bi ovim divnim ljudima pokazao njihov put, onaj koji je bio od samog rođenja planiran za njih, ali splet vanjskih okolnosti to nije dozvoljavao, oni su imali pravo na taj put, imali su pravo na šansu, pravo na grešku… To sam im morao vratiti.
Najveća motivacija dolazila je od moga sina Lazara koji je rođen 1994. godine sa dijagnozom Daun sindroma. Osetio sam da mi je Gospod podario tu misiju, ne da vodim ove ljude, jer ako ih vodim ja sam ispred njih oni me neće čuti, ako ih pratim ja moram biti iza njih neću ih čuti, znao sam da moram da budem pored njih i da zajedno idemo tim putem ka uspjehu.
Pa, kao i uvijek u životu na putu do vrha najviše njih odustane jel’ misli da ne može, ne zato što ne može, nego zato što misli, ili je prihvatio sugestije od drugih koji su mu govorili da on ne može. Shvatio sam da je to bilo osnovno i prvo što moram da promijenim.
Znajući da nikada ne smijemo odustati, pobjednici nikada ne odustaju, oni koji odustaju nikada ne pobjeđuju. Velika nesreća je kada čovjek ne zna šta hoće, a prava katastrofa je kada ne zna šta može da postigne.
Svaki čovjek ima potencijala da učini sve ono što je namijenjeno čovjeku. To mi je bio put da je i njima dozvoljeno, ovim divnim ljudima sa DS, da prepoznaju da i oni imaju potencijal. Kada su to prepoznali oni su ojačali svoje samopouzdanje! Kada su ojačali svoje po samopouzdanje mogao sam sa njima savladavati prepreke, učiti kako da preskačemo te prepreke, ali istovremeno pripremajući ih da kada dođu do cilja, a taj cilj je bio društveno integrisanje, samostalan život, živjeti samostalno od svog rada, zato sam ih pripremao kada dođu do cilja, da tada nastaju veći problemi nego oni što su bili na putu do cilja, spremio sam ih i uspjeli su u tome.
Znači, obezbijedili ste im zaposlenje?
Tako je, kada se samo sjetim onih koji su došli 2010. godine, u kom su stanju bili, a sada su zaposleni u državnim institucijama u velikim kompanijama, oni razmišljaju da žive samostalno od svoga rada žele da budu društveno aktivni i društveno korisni.
Od samog početka rušite predrasude o osobama sa Daun sidromom, kakav ste pomak napravili do sada?
Kao stručnjak iz ove oblasti a volim za sebe da kažem da sam terapeut za Daunov sindrom, u ovom drugom dijelu svog života postao sam profesor specijalne edukacije i rehabilitacije, refleksolog, psihoterapeut, neuro elektro ncfalografski terapeut…
Zadovoljan sam kao stručnjak jer smo počeli da mijenjamo svijest u odnosu na osobe sa DS da rušimo pogrešno naturane stavove, da mijenjamo mišljenja i predrasude roditelja ovih divnih ljudi, uspeli smo na tome a pokazatelje da smo nekoliko naših drugara, odnosno njihovih porodica uspjeli da ubijedimo da im vrate oduzeto, poslovnu sposobnost koju su roditelji iz neznanja preko nadležnih institucija oduzeli ovim ljudima, samo zato da bi roditelj radio četiri sata, a bio plaćen osam sati i tobože ta četiri sata provodio u radu sa svojim djetetom što se u praksi ne dešava.
Uspio sam i u tome, to je tek krenulo i uspjeće i dalje. Uspio sam da uz pomoć ljudi dobre volje, institucija nadležnih, smanjujemo socijalnu distancu u odnosu na osobe sa DS. Oni su postali društveno vidljivi, društveno korisni, društvena javnost je takođe počela da mijenja predrasude i pogrešno naturene stavove. Javnost je vidjela da je osoba sa DS pre svega čovjek pa tek onda osoba sa DS.
Uspio sam da izmijenim pogrešno naturene stavove čak i stručnjaka koji su iz dosadašnjih literatura učili kako je zapisano da osoba sa DS ne može i da nije dobro da radi da bude društveno vidljiva društvena korisna samo zbog zloupotrebe.
A zar zloupotrebe nema u svim segmentima i kod svakog čovjeka. Zbog zloupotrebe onih ljudi koji to čine ne treba da stane svijet, nego treba raditi da te ljude koji su skrenuli sa koloseka, koji zloupotrebljavaju druge ljude, da ih vratimo na ispravan kolosjek. A ne kao do sada samo da im zabranjujemo da oni idu tim putem, tim lošim…
Kada ih samo zabranjujemo onda zabranjivanje traje samo dok je zabranjivač tu, kada se zabranjivač odmakne čovjek ponovo nastavlja i u većoj mjeri da zlostavlja. Takve ljude ne mislim da ne treba zabranjivati to što rade loše ali uz oprez moramo ih vraćati na ispravan kolosjek.
Rekli ste da ste kao stručnjak zadovoljni, koliko ste kao čovek zadovoljni? Ima li nečeg zbog čega niste?
Kao čovjek sam srećan, ispunjen ljubavlju radošću i mirom dok sam sa ovom populacijom dok radim i živim sa njima, oni nisu kao mi, njihov altruizam nije pomiješan sa egoizmom kao kod nas, oni vam pomognu i momentalno zaborave na to, ne traže nikada ništa zauzvrat. Ja učeći njih naučih od njih.
Nisam zadovoljan u segmentu broja uključenosti ljudi u ovaj moj rad, ovaj moj program socijalne rehabilitacije čiji sam idejni tvorac i sprovoditelji koji je u mnogo čemu učinio da osobe sa Daunovim sindromom budu ljudi kao i svi drugi.
Nisam zadovoljan u toj mjeri jer sam trebao više da ih uključim. Ali, nažalost, nisam imao tehničke i finansijske mogućnosti da proširim ali neću odustati u narednom periodu će se upravo to desiti i to me je doprineo otvaranje našeg međunarodnog instituta za Daunov sindrom drugog u svijetu koji će upravo raditi kroz sve segmente naučnoistraživačke kako i dalje poboljšavati kvalitet življenja osoba sa daunovim sindromom i njihovih porodica.
Međunarodni istitut za Daunov sindrom koji ste nedavno otvorili iziskuje velike troškove. Kako će te se izboriti sa tim?
Nedavno sam se javio na konkurs koji je raspisala vlada Republike Srpske za ulazak ovakvih organizacija kao što je naš Daun sindrom centar da budu priznate kao organizacije od javnog interesa, što će prouzrokovati da budu na budžetu vlade Republike Srpske. Nadam se da će to uspjeti.
Morao sam sastavljati zahtjev i vaditi iz medija sva ova dešavanja u proteklih 15 godina. Kada sam sve to sastavio i kada sam pogledao nije bilo srećnijeg čovjeka od mene: pa šta smo mi ljudi sve napravili, gdje su ovi ljudi putovali, Evropu uzduž i poprijeko, od egjskog do baltičkog mora, od istoka do zapada Evrope… Puno smo zaista toga učinili, a puno toga dobrog tek treba da dođe, znajući “kakvo sjeme posijem takav će plod biti”.
Da li ste nekome posebno zahvalni?
Najviše sam zahvalan mojoj porodici, mojoj supruzi Zdravki, koja je podnijela najveći teret u svemu ovome, mojoj ćerki Jeleni, mom sinu Davidu, mom sinu Aleksandru i na kraju mom sinu Lazaru, koji je promijenio u potpunosti našu porodicu, promenio je okolinu i dalje je mijenja. U stvari ovaj projekat je počeo 1994. godine kada se rodio naš sin Lazar.
U čast toga, u znak zahvalnosti, Upravni odbor Daun sindrom centra kada je osnivao ovaj međunarodni institut za Daunov sindrom odlučio je da upravo taj institut nosi njegovo ime “Lazarov institut za DS”.
Nije mi bilo lako jer ja kao roditelj morao sam biti i terapeut što ne ide jedno sa drugim, kako uskladiti subjektivno sa objektivnim mišljenjem? Svi članovi moje porodice su postali terapeuti neprestano rade i stvaraju ka tome da se poboljšava kvalitet življenja osoba sa DS.
Upravo sve ovo navedeno će mi puno značiti kada u oktobru budemo pravili veliku svečanu konferenciju povodom 15 godina rada gdje će ovo unazad sve urađeno moći da vidi javnost i da ovaj model naš prenosi se na sve sfere društva, da je ljubav najveći alat, najjača ovozemaljska sila.
Ali i ljubav protkana zahvalnošću, a treba da se zahvaljujemo čim se probudimo, ko se od nas zahvaljuje za kiseonik bez koga ne možemo nekoliko minuta? Gospod nam je svima naumio da budemo bogati, odredio nam put, na nama je bilo da prihvatimo to i da sledimo taj put uz zahvalnost ljubav kao osnovni model u svemu.
Koje planove imate za dalje?
Puno dobroga nas očekuje jer verujem u to, svjesno mislim o tome, kako će biti dobro! Moje svjesne misli utiču na moju podsvijest, a nismo ni svjesni koliko naša podsvijest može da učini za dobrobit nas pojedinaca i cijelo čovečanstvo! “Kakve su ti misli takav ti je život!” – otac Tadej.
Ono što pripremamo jeste otvaranje ispostave našeg instituta u zemljama evropske unije. Da se radno povežemo sa prvim institutom za DS koji se nalazi u Americi “Alana institut”. Da zajedno sa svim našim partnerima ovog instituta, dva medicinska fakulteta, tri defektološka fakulteta, jedan fakultet psihologije, našim partnerima iz Hrvatske, Grčke, Austrije, Njemačke, Češke, Slovačke, Poljske, radimo da ovaj naš međunarodni institut u naučnoistraživačkom radu, primenjivajući napredne tehnologije, radimo zajedno na tome, da se vrati autonomija oduzeta ovih ljudi.
Svaki čovjek želi da ima svoju autonomiju, svoju slobodu, ali sloboda nije ulaziti u tuđu autonomiju, sloboda nije određivati nekome drugom kolika je njegova autonomija! Sloboda jeste odgovornost, upravo to treba da radimo svi zajedno da ovim ljudima dozvolimo pravo na grešku, da preuzmu odgovornost za grešku i da iz te greške izvuku sve blagodati i blagoslove koji će ih naučiti grešiti znači raditi. Nikada neće grešiti onaj koji ne radi! A upravo to je bilo zabranjivano kao i danas da ovi ljudi rade.
Već smo bili u Frankfurtu pod pokroviteljstvom našeg ambasadora Vlade Đajića i tu smo uspostavili saradnju i tu će biti prvo naše predstavništvo našeg instituta. Zatim, uporedo radimo na stvaranju prvog stana za samostalno življenje ovih ljudi a pored tog stana da bude poslovni prostor u kojem će ti ljudi koji žive raditi u tom poslovnom prostoru, živjeti od svoga rada.
Od oktobra mjeseca počinje snimanje novog filma pod režiserskom palicom mog sina Davida, naše četvrto dijete koje je sada dram terapeut, koji je bio pomoćnik režisera za naš film “Neki novi Brodvej”, koji je doživeo svjetsku slavu pa i u Americi.
Tako da se stvorila potreba da snimamo sada i drugi film koji već ima naziv: “Ljubav ne broji hromozome”! Ovaj film će biti igrano dokumentarnog karaktera i govoriće o životu ljudi sa DS njihovim potrebama izazovima, greškama porodica, društva i stručnjaka.
Veoma sam zahvalan Gospodu što mi je podario moju suprugu Zdravku koja je rodila našu djecu jer ipak moram da kažem i da naglasim da iza mene stoji jedna od najvećih svjetskih institucija i najmoćnijih a to je upravo porodica!
U oktobru nas očekuje jubilarna proslava povodom obeležavanja 15 godina rada kojoj se svi radujemo.
Tom prilikom planiramo da osnujemo, prvi u Evropi, bokserski klub osoba sa Daun sindromom. Za prvog predsjednika ovog kluba izabrali bismo profesora dr Vladu Đajića generalnog direktora Univerzitetskog kliničkog centara Republike Srpske i ambasadora osoba sa Daun sindromom.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.