Poslije višegodišnje pravne i životne agonije, dvije Banjalučanke dobile su pravosnažnu sudsku odluku kojom je potvrđeno da se vraćaju u svoj dom iz kojeg su svojevremeno brutalno izbačene u oktobru 2019. godine.
Ovom odlukom ispravljena je jedna, ako ne i najveća bruka reformisanog pravosuđa u BiH.
Niko za nezakonite odluke neće odgovarati, kao što niko neće odgovarati za ozbiljno narušeno zdravlje starice i njene kćerke. Takav je sistem u kojem živimo, a koji očigledno nismo sposobni da promijenimo.
Ipak, i u tom crnilu nada postoji. Postoje poštene sudije koje savjesno rade svoj posao.
Tako je nakon sedmogodišnje borbe, okončana priča koja je počela dugom od oko 7.000 maraka, a sa kojim Vukosava i njena kćerka nisu imale apsolutno nikakve veze. To su prije sedam godina dobro znali krojači životne sudbine starice i njene kćerke, ali su ih i pored toga izbacili iz kuće koja je bila višestruko veća od iznosa duga.
Njihovo izbacivanje svojevremeno je izazvalo brojne reakcije, ali kada su majka i kćerka ostale bez svog jedinog krova nad glavom, mnogi koji su im u najtežim danima obećavali pomoć, ali ubrzo i okrenuli leđa.
Nisu svi.
Uz Vukosavu i Sanju ostao je njihov advokat Ivan Šijaković, koji je kako se pokazalo, uspio da slučaj koji je izgledao izgubljen, vrati u život i dovede do epiloga koji je svojevremeno malo ko mogao očekivati.
– Nakon skoro dvije decenije iscrpljujuće pravne borbe, sistemskih pritisaka i nehumanog procesnog mrcvarenja, pravda u Republici Srpskoj pokazala je da nije samo „mrtvo slovo na papiru“. Pravosnažnim rješenjem Okružnog suda u Banjaluci (broj: 71 0 I 037351 26 Gž 7 od 31. avgusta 2026. godine), kojim je u potpunosti potvrđeno istorijsko rješenje Osnovnog suda u Banjaluci (broj: 71 0 I 037351 23 I 3 od 21. aprila 2026. godine), stavljena je konačna tačka na pokušaj otimanja doma porodice Popović. Ovim odlukama u potpunosti je stavljeno van snage ranije izvršenje na četvorosobnom stanu u Banjaluci, ukinute su sve dotad sprovedene radnje i spriječeno da teško bolesna starica i njena kćerka ostanu na ulici radi nesrazmjerno malog duga- istakao je Šijaković za Srpskainfo.
Osnovni sud u Banjaluci i Okružni sud u Banjaluci, pravosnažnom odlukom potvrdili su tako da se Vukosava i Sanja vraćaju u kuću na Starčevici.
Istovremeno, dug zbog kojeg je sve počelo biće namiren obustavom dijela Vukosavine penzije.
Ovaj slučaj koji je svojevremeno šokirao Banjaluku, dobio je potpuno drugačiji epilog od onoga koji je izgledao izvjestan kada su Vukosava i Sanja, uz asistenciju policije, u oktobru 2019. godine brutalno izbačene iz svog doma.
Mi smo ovu priču pratili od samog početka i o svim njenim ključnim detaljima pisali prethodnih godina.
Sada je pred nama nova faza i to ona u kojoj ćemo detaljno rekonstruisati kako je došlo do toga da dvije žene budu izbačene iz kuće, ko je donosio odluke koje su do toga dovele, šta se događalo nakon njihovog izbacivanja i kako je slučaj koji je izgledao izgubljeno na kraju završio njihovim povratkom kući.
Podsjetimo, još u oktobru 2019. godine detaljno smo analizirali sve odluke pravosudnih institucija u Banjaluci u slučaju sramnog izbacivanja iz porodične kuće starice Vukosave Popović i njene kćerke Sanje. Tada smo, analizirajući sve presude i rješenja osnovnog i okružnog suda, ukazali na nekoliko potpuno suprotnih stavova sudova koji su vodili postupke u konkretnom slučaju.
Osnovni sud u Banjaluci je tako u martu 2002. presudio u korist porodice Popović i odbacio tužbeni zahtjev Janka Trivića, koji je tražio da mu se isplati 16.131 KM sa zateznom kamatom zbog navodnih ulaganja u kuću iz koje su Popovićeve izbačene prvi put u septembru 1993. godine.
Nakon toga, Trivić je izašao iz kuće 2002. godine, a tužbu je podnio protiv Vukosave Popović, iako je stvarni vlasnik stana u sporno vrijeme bila Opština Banjaluka.
Trivić je prvu tužbu podnio u avgustu 2000, pa je precizirao dvije godine kasnije, gdje je, osim isplate novčanih potraživanja, tražio da mu se vrati kuća. U tužbi je Trivić naveo da kuću nije mogao koristiti bez značajnijih popravki, u koje je kako je tvrdio uložio 16.131 marku.
Kao dokaz ulaganja sredstava Trivić je dostavio i nalaz vještaka, izvjesnog Perice Trivića, koji nije ni saslušan tokom prvostepenog postupka.
Međutim, ono što je bilo najtragičnije u svemu jeste da većina ugovora kojima je Trivić dokazivao navodna ulaganja uopšte nisu bili ovjereni, pa tako nije bio ovjeren ugovor kojim je Trivić naveo da je kupio dvoje starih drvenih vrata, 200 komada crijepa, mrežu za ogradu, kubni metar dasaka, i to za iznos od 350 novih dinara. Nije ovjeren bio ni ugovor kojim je izvršena „određena vrsta radova“, a čija je cijena bila 3.700 tadašnjih njemačkih maraka.
Sud je utvrdio da nije bio ovjeren ni ugovor na iznos od 5.000 maraka u kojem se navodilo da je plaćeno farbanje stolarije, te popravka roletni.
Tokom postupka, Osnovnom sudu u Banjaluci je ZIBL dostavio materijalni dokaz da Triviću nikada nije bila odobrena bilo kakva dotacija na ime izvođenja nekih eventualnih radova na stanu, niti je sličan zahtjev Trivića pronađen u njihovim poslovnim knjigama.
Okružni sud u Banjaluci je presudom od 15. januara 2008. prihvatio neovjerene materijalne dokaze i uvažio žalbu Janka Trivića, te mu tako priznao iznos od 7.324 marke na ime ulaganja u kuću u ulici Srpskih dobrovoljaca 67.
Dakle, sve ono što je Osnovni sud u Banjaluci u slučaju porodice Popović par mjeseci ranije odbacio kao neosnovano, drugostepeni sud je prihvatio i presudio u korist Trivića.
Upravo ova Odluka Okružnog suda u Banjaluci bila je uvod u postupak izvršenja, koji je u oktobru 2019. godine doveo do toga da starica Vukosava i njena kćerka Sanja, izgube porodičnu kuću u kojoj su živjele gotovo pola vijeka i čija je vrijednost 200.000 maraka.
Ukinuta rješenja o deložaciji, Banjalučanke NEZAKONITO izbačene iz kuće
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.