Biznis

"Da li je neko zaboravio da ažurira cjenovnik" Muškarac sjeo u najskuplji kafić u ovom gradu, račun ga naveo na razmišljanje o životu 

Jedna objava sa društvene mreže X izazvala je ogromnu pažnju javnosti i pokrenula lavinu komentara na račun drastičnih razlika u cijenama i načinu života između velikih gradova i manjih sredina.

Žena pije kafu
FOTO: FREEPIK

Autor teksta je podijelio svoje iskustvo iz Bečeja, gdje je posjetio, kako naglašava, najskuplji lokal u gradu, a račun koji je dobio natjerao ga je da preispita definiciju modernog “luksuza” i kvaliteta života.

Dupli espreso i voda sa ledom

Nasuprot praksi u velikim centrima gdje inflacija i “premijum” ambalaža diktiraju astronomske cijene, autor je u najskupljem bečejskom kafiću dobio uslugu po cijeni koja danas djeluje gotovo nestvarno.

– Naručim dupli espreso. Stigne kafa. Stigne voda. Čaša puna leda. Sve kulturno, normalno, ljudski. Račun: 150 dinara – navodi se u objavi.

Autor ističe da je u trenutku pomislio da je u pitanju račun iz 2008. godine ili da je neko zaboravio da ažurira cjenovnik nakon korone, ratova i globalnih kretanja na tržištu, povlačeći paralelu sa situacijom u Novom Sadu.

Pročitajte još

Veliki gradovi ili manja mjesta

U tekstu se otvoreno kritikuje finansijski pritisak koji sa sobom nosi život u velikim gradovima, sa posebnim osvrtom na Novi Sad, gdje je kafa postala “mali kreditni aranžman”, a pravo na stolicu u lokalima sa zvučnim eufemizmima poput concept, lounge ili premium predstavlja urbani luksuz.

U velikom gradu plaćaš: gužvu, nepostojeći parking, buku, kvadrat koji nije tvoj, kao i tuđu pohlepu i ambicije.

U manjem mjestu dobijaš: mjeru i sramotu da se čovjek “odere” za običnu ljudsku potrebu da sjedne, popije kafu i pogleda ulicu bez poze i scenografije.

– Vraćam se zbog mjere. Zbog toga što u manjem mjestu još uvijek postoji neka sramota da se čovjek odere za običnu ljudsku potrebu. Da sjedne. Da popije kafu. Da pogleda ulicu. Da ne mora da bude investitor, direktor, naslednik, stranac, programer ili ratni profiter da bi sebi priuštio pola sata mira – objašnjava autor razloge svog povratka u manju sredinu.

Na kraju, autor zaključuje da se ne odriče Novog Sada, koji ostaje grad njegove mladosti i uspomena, ali da čovjek u jednom trenutku shvati da “nije dužan da ostane tamo gdje ga svaki dan košta više nego što mu vraća”. Prema njegovim riječima, račun iz najskupljeg kafića u Bečeju dokaz je da na kraju dana “nije sve otišlo dođavola” i da negdje još uvijek postoji račun koji liči na razum, odnosno mjesto gdje “život još ima obraza”.