Ovo u intervjuu za Srpskainfo kaže ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS Boris Pašalić.
– Da bi bilo proglašeno stanje elementarne nepogode, između ostalog, zakon kaže da moraju biti ugroženi životi ljudi. To se posljednji put desilo u maju 2014. kada su bile poplave – objašnjava Pašalić.
On navodi da je 2017. godine poslednji put bila suša u Republici Srpskoj i da sve stručne prognoze govore da ćemo u budućnosti imati sve više takvih godina, zbog čega se tome moramo prilagođavati.
– To znači da se niko neće moći baviti poljoprivrednom proizvodnjom ako ne bude imao sistem za navodnjavanje. Zbog toga mi i sufinansiramo izgradnju sistema za navodnjavanje i u ovom trenutku imamo više od 60.000 hektara pod navodnjavanjem. Procjenjujemo da je moguće dovesti vodu na oko 200.000 hektara. Uložili smo do sada oko 50 miliona KM za navodnjavanje poljoprivrednih površina, a nedavno je na sjednici Vlade RS donesena odluka da se u naredne dvije godine izdvoji još 15 miliona KM iz budžeta – ističe Pašalić.
Ko je najviše pogođen sušom?
Procjene o šteti dobijamo od naših sedam terenskih kancelarija. Razlike su takve da su na jednom malom području u ravnici, gde je šljunkovito zemljište, štete od 80 odsto, a kilometar dalje nema nikakvih šteta. Uglavnom, proizvođači kukuruza su pretrpjeli najveću štetu, što je i logično. Ovom kulturom sijemo oko 130.000 hektara svake godine i to je naša najvažnija biljna kultura, a smanjenje prinosa očekujemo da se kreće od nula do 90 odsto na nekim parcelama gdje je pjeskovito zemljište, gdje je kasnije posijan kukuruz, gdje na vrijeme nije prihranjen. Proizvođači koji navodnjavaju kukuruz imaće prinos veći i od prosjeka, a navodnjava se oko 20 odsto površine. S druge strane, vinogradari očekuju sjajnu godinu. Ako imate obezbijeđeno navodnjavanje, a visoke temperature, to je garancija za dobar kvalitet vina i u Hercegovini su zadovoljni. Uglavnom, pouzdane podatke o šteti od suše znaćemo krajem septembra.
Šta slijedi nakon toga? Poljoprivrednici očekuju pomoć.
Poljoprivrednicima stalno pomažemo i nikad nismo bili gluvi na takve pojave. Ove godine smo iz Kompenzacionog fonda angažovali već nekih osam miliona KM, mimo Agrarnog budžeta. Šest miliona KM je namijenjeno za kapitalne investicije gdje svi proizvođači koji nešto ulažu na farmi dobiju 30 odsto od Vlade. Isplatili smo proizvođačima svinja dodatnih 45 KM po grlu, spremamo sličnu mjeru za tovljače junadi i za voćare. Uvijek reagujemo, ali se mora reći da ministarstvo ne refundira sredstva zbog šteta; to je naprosto pomoć proizvođačima. Odštetu isplaćuju osiguranja ako su poljoprivrednici osigurali proizvodnju. Ministarstvo svakome ko osigura svoju proizvodnju daje 50 odsto za osiguranje. Posljedica je da svake godine imamo sve više osiguranih površina. Kad su u pitanju suše, mraz, grad, poplave, teško možemo da reagujemo poslije, jer naprosto nemamo novca da podmirimo te štete. Moramo da djelujemo preventivno. Zato sa 30 odsto podržavamo svaki sistem za navodnjavanje koji se podigne, protivgradnu mrežu, te sistem protiv mraza. Uz ovu kombinaciju mjere gdje plaćamo 50 odsto osiguranja, to je sasvim dovoljno da proizvođači mogu da obezbijede proizvodnju koja uvijek zavisi i od vremenskih uslova. Dakle, ovo jeste problematična godina. Proizvođači će morati da nabave, prije svega, hranu za stoku negdje sa strane, jer nećemo imati dovoljno kukuruza i soje. Ali, ne može se reći da je ovo neka alarmantna situacija u kojoj treba da se donose posebne mjere. Razgovarao sam i s kolegama iz okruženja i niko nije donosio neke posebne mjere.
Koliko će suša uticati na povećanje uvoza hrane?
Vjerovatno hoće kad je u pitanju uvoz stočne hrane. Kad je u pitanju hrana za ljude, ne mora nužno da znači. Mi, nažalost, dosta hrane uvozimo i u regularnim okolnostima. U proizvodnom suficitu smo sa mlijekom, ribom, jagnjećim mesom, jabukama, kruškama, krastavcem, piletinom, sa nekih 80 odsto podmirujemo potrebe u svinjskom mesu, ali sve te proizvode i uvozimo. Tako je u tržišnoj ekonomiji. Teško je prognozirati šta će da se desi. Recimo, prošle godine smo ostali zatečeni time da smo imali jako visoke prinose i kvalitet kukuruza, a cijena mu naglo skočila. Obično kad nečega imate puno, cijena mu pada. To je neki globalni poremećaj sa berzanskom robom. Ovih dana se puno priča o narušenom tržištu generalno; lanci snabdijevanja u svijetu su prekinuti jer su neke kineske luke zbog jednog zaraženog bile zatvorene mjesec dana.
Zbog čega cijene hrane rastu konstantno u posljednje vrijeme?
To se dešava u cijelom svijetu. Vidim da su zabrinuti i u FAO, Organizaciji za hranu i poljoprivredu pri UN. Generalno, imamo rast cijena svih prehrambenih artikala. Pratimo cijene na pet berzi hrane – Čikago, Mineapolis, Pariz, Budimpešta i Novi Sad, i ono što se dešava kod njih sa cijenama reflektuje se i kod nas. Uopšte ne postoje naznake kada će se zaustaviti rast cijena hrane. Mislim da to ima veze s prekinutim lancima isporuke snabdijevanja. Cijena brodskog, kontejnerskog transporta je u posljednjih godina dana porasla sedam puta.
Može li Republika Srpska prestati da bude toliko ovisna o uvozu hrane?
Ministarstvo upravo sprema novi strateški plan koji će biti usvojen na Vladi. Organska proizvodnja jeste naše opredjeljenje i to se nalazi u ekspozeu premijera. Svake godine rastu premije za organsku proizvodnju od kad je ova Vlada formirana i sada je oko 600 KM po hektaru ili po grlu. To je značajna podrška, a rezultat je da se broj proizvođača koji je ušao u proces sertifikacije značajno povećao. Imamo dovoljno zemljišta koje nije opterećeno pesticidima i gdje se kroz male intervencije može gajiti organska hrana i to pokušavamo da uradimo. Dakle, raste broj organskih proizvođača, raste izvoz, mi imamo i Zakon o organskoj proizvodnji, imamo sertifikacionu kuću, svoj znak koji smo definisali i sad radimo na tome da Srbija prizna naš sertifikat, a mi njihove. Veoma bitno je to da ove godine prvi put u RS organizujemo sajam organskih proizvoda pod nazivom Biofest, u Banjaluci, krajem septembra. Srpska može da proizvodi značajne količine hrane za svoje potrebe i mi to i podržavamo. Djeluje da je situacija teška, ali svi parametri govore da nama poljoprivredna proizvodnja raste iz godine u godinu.
Da li to znači da raste i broj proizvođača?
Dešava se suprotno. Smanjuje se broj poljoprivrednih gazdinstava, ali ti koji ostaju se specijalizuju. To je proces koji su prošle sve zemlje. U Francuskoj se samo dva odsto stanovništva bavi poljoprivrednom proizvodnjom, a oni hrane 20 odsto EU. Znači, taj trend smanjenja poljoprivrednih gazdinstava je tipičan i za EU. I kod nas imamo manje gazdinstava, ali oni koji ostaju se u stvari ukrupnjavaju. Nabavljaju bolju mehanizaciju, imaju više muznih krava ili tovnih životinja, ukrupnjavaju zemljište. Evo i primjer. Kad je rađena stara strategija, prije pet-šest godina, prosječan posjed poljoprivrednog gazdinstva u RS je bio oko 4, a sada je 6,5 hektara. Oni koji odlaze sa sela prodaju zemljište, a kupuju ih oni koji ostaju. Dakle, ne možemo govoriti da se ljudi vraćaju na selo i da raste broj proizvođača, već se oni koji ostaju specijalizuju i zato nam raste proizvodnja. Najbolji primjer je mlijeko. Unazad nekoliko godina nama je otkup porastao oko 20 miliona, a ove godine isto očekujemo rast u odnosu na prošlu godinu. Uprkos tome što smo prije tri godine smanjili premiju za mlijeko sa 30 na 25 feninga po litru. Određenim mjerama podstičemo proizvođače da što više razmišljaju i rade na konkurentnosti svojih proizvoda. Najbolji primer su kapitalne investicije. Bilo je dosta otpora prema toj mjeri.
Zbog čega?
U posljednje tri godine smo svim proizvođačima koji su u nešto investirali na farmi, bilo da su napravili staju, nabavili nove junice, kupili nove priključke, traktor… obezbijedili 30 odsto povrata. Ranije je to bilo tako što se formira neka rang lista, jedni prođu, drugi ne prođu, pa se interveniše i zovu da se ubaci nečiji stric, tetak, jer je on u SNSD, SDS i slično. Ljudi su računali na povrat, zadužili se da uzmu neku mehanizaciju, a ne prođu na konkursu. Zato smo rekli da mora biti 30 odsto i da svi moraju da dobiju. Tako smo u posljednje tri godine proizvođačima sa 30 odsto pomogli da nabave 432 traktora i 2.294 traktorskih priključaka. Svaki taj novi traktor znači manju potrošnju goriva i manje umora. To su nove klimatizovane mašine kojima se smanjuju troškovi proizvodnje. Najbolje uložen novac, što se nas tiče, je u nove investicije, u farme. Tako imamo zaista dobrih proizvođača koji prave proizvode vrhunskog kvaliteta, pariraju proizvodima iz Francuske, Švajcarske, Austrije… Ne kažem da je stanje u poljoprivredi bajno, ali svi statistički podaci govore da imamo rast.
Nakon posljednje tematske sjednice o stanju u “Šumama RS” rekli ste da ste dobili odriješene ruke da u imenovanjima rukovodilaca prioritet imaju stručnjaci, a ne partijski kadrovi. Od koga ste dobili odriješene ruke?
Od Vlade. Ministri su zapravo članovi skupštine javnog preduzeća. “Šume RS” imaju NO i Vladu, koja je skupština tog preduzeća. Poznato je da je Vlada koaliciona, imamo pet-šest političkih subjekata. Naravno da je pitanje šefova šumskih gazdinstava bilo tema političkog potkusurivanja i vidjeli smo da se u svemu tome u drugi plan stavlja stručnost. Imali smo problema s nekim rukovodiocima, posebno tamo gdje imate loš rezultat, a jedan ignorantski stav prema upravi i Ministarstvu. Neki direktori ŠG su izvještaje podnosili svojim partijskim šefovima, a ne generalnom direktoru i ministru. Nismo više mogli to da tolerišemo i tražio sam hitnu sjednicu Vlade. Tada smo donijeli odluku o smjeni svih koji posluju negativno i da postavljamo struku. Sve aktuelne rukovodioce ŠG imenovali su Ministarstvo i uprava “Šuma RS”, a ne neka politička partija.
Kakvi su njihovi rezultati?
Svih deset su inženjeri šumarstva, za razliku od nekih ranijih koji nisu imali dodira sa šumarstvom. Njih devet je već napravilo pomake, dakle u veoma kratkom roku, dok jedan, iz Kalinovika, nije napravo pomaka i to ne svojom krivicom već zbog nekih problema sa izvođačima radova, teškog terena. On je čak putovao na posao u Kalinovik, ali nije mogao da savlada te prepreke. Ovih dana ćemo postaviti drugog inžinjera iz Kalinovika s kojim sam već razgovarao. Dakle, pokazali smo da se stanje može popraviti i za kratko vrijeme. Samo moramo biti svjesni da problemi u šumama, od kojih ne treba bježati niti ih skrivati, nisu nastali preko noći. Postoje od kada postoji i Srpska. Recimo, u ŠG “Borja” ne možemo da saniramo stanje ni u naredne dvije godine zbog čega sigurno rezultat na kraju godine neće biti pozitivan, ali se vidi napredak. Kola više ne idu nizbrdo, zaustavljaju se, vraćaju se u normalu. Bitno je zadržimo taj kurs, da na ključnim mjestima postavljamo stručne ljude koji znaju da rade svoj posao i koji odgovaraju upravi “Šuma”, a ne lokalnim moćnicima.
Zbog čega su račune podnosili lokalnim moćnicima?
To je naš usud. Ima toliko političkih faktora, često političko potkusurivanje, gdje se zbog nekih koalicija traže mjesta u nekim javnim preduzećima. Nema ništa sporno u tome ako politička partija ima dobar kadar, a mi smo imali situaciju da je na prvom mjestu bila politička lojalnost, pa tek onda sposobnost. Zato jednostavno ne možete da objasnite nekom normalnom čovjeku da RS, čijih je 52 odsto teritorije pokriveno šumom, je preduzeće koje je na ivici likvidnosti. To se zaista ne može objasniti.
Zašto je korito rijeke Bosne u Doboju neprepoznatljivo?
Veoma dobro sam upoznat sa tom situacijom. Čim sam dobio akt od jedne NVO, ovdje u ministarstvu smo se okupili direktor policije, direktor Inspektorata, direktor Voda Srpske i ja, te smo se se dogovorili šta da radimo. Tu nije toliko problem u koritu rijeke, koliko okolo. Mi smo kroz nove pravilnike eksploataciju šljunka dobro uredili i tu nema mnogo problema. Ima još pokoja divlja firma koja nelegalno vadi šljunak, ali to rješavamo u saradnji s policijom i inspekcijom. U Doboju je problem s poljoprivrednim zemljištem uz rijeku Bosnu i tu je problem eskalirao u posljednjih godinu dana. Firme koje imaju separacije riječnog šljunka su kupile od lokalnog stanovništva poljoprivredno zemljište, upisali se kao vlasnici, sklonili humusni sloj i iskopali šljunak. Kad dođe inspekcija, kažu da je njihova zemlja. Međutim, to tako ne može. Zakon je jasno rekao da se poljoprivredno zemljište mora prvo pretvoriti u građevinsko ako se nešto na njemu želi graditi i raditi. I mi smo bili iznenađeni razmjerama toga u Doboju, jer se to ne vidi sa glavnih puteva, već kad se dođe na lokaciju ili iz ptičje perspektive. Angažovali smo inspekciju i MUP. Nije bilo pošteđenih. Urađeno je nekoliko stotina kontrola. Na osnovu toga, u budžet očekujem prihod od oko 1,1 miliona KM od uplata taksi zbog pretvaranja poljoprivrednog u građevinsko zemljište, te raznih kazni. Takođe, naloženo je vraćanje u prvobitno stanje tog zemljišta. Međutim, na nekim pozicijama su izvađene ogromne količine materijala i neće ih biti moguće vratiti u prvobitno stanje.
Po zakonu, postoji jasna procedura i vraćanje u prvobitno stanje.
Neki tvrde da nisu znali za to, neki su pravili probleme, pa je intervenisala policija. Neki su nas zvali da ih zaobiđemo, mi naravno nismo prihvatili. Ono što nas brine je da nam se tako nešto može dogoditi u Semberiji, jer nema dovoljno materijala u Drini da se podmire potrebe koliko će biti kada bude gradnja auto-puta.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu