Društvo

"Božija ljepota i priroda" Čudo kod Kraljeva, na Ilindan "vaskrsao" Manastir Svetog Ilije

Manastir Svetog Ilije u selu Lopatnica kod Kraljeva juče je "vaskrsao" poslije tri vijeka. Na ruševinama srednjovijekovne svetinje, služena je prva liturgija.

Sveti Ilija
FOTO: TELEVIZIJA HRAM/YOUTUBE/SCREENSHOT

Na oltaru pod vedrim nebom narod ovog kraja osveštao je slavski kolač. Eparhija žička nada se arheološkim istraživanjima koja će pokazati ko je ktitor hrama na pola puta između Žiče i Studenice.

– Obnova svetinje znači i obnova naroda. Kada se obnavlja kult, kada se obnavlja pamćenje, obnavlja se život, i ovaj zemaljski i vječni život za svakoga čovjeka. Danas je sabor ovog naroda, zaista sam presrećan i Bogu blagodaran. Trista i nešto godina pada lišće po ostacima ove svetinje – kaže protojerej – stavrofor dr Velibor Džomić.

Ovaj duhovnik u crkvi Ružici i kapeli Svete Petke na Kalemegdanu na mjestu oltara manastirske crkve u utorak uveče služio je večernje, a u srijedu ujutro i Svetu arhijerejsku liturgiju. Okupio se narod, Svetom Iliji prinio molitve.

Džomić je rodom iz Kraljeva, a samo rijetki stanovnici tog grada znaju da je u blizini velika svetinja, Manastir Svetog Ilije. On je istraživao, došao do dokaza da je, prema turskim defterima iz 1560. godine i 1562. godine, manastir imao konak, voćnjake, pčelinjake, vodenicu i vinograde. Plaćao je 182 akče poreza feudalnom turskom spahiji poslije pada Srbije pod tursku vlast.

– Po tim poreskim davanjima, koje su imali i drugi manastiri, vidi se da je spadao u red srednjih manastira, nije bio veliki kao Žiča i Studenica, ali nije bio ni mali, ni manje poznat. Poslije austrijsko–turskog rata i velike odmazde na ovim prostorima, seobe Srba, manastir je srušen, a monasi pobijeni. Pamte se dva imena monaha, Grigorija i Mateja, upravo iz tih turskih deftera iz polovine 16. vijeka. Poslije rušenja, manastir je, naravno, zapustio, kao što su zapustjele brojne naše svetinje, ne samo zato što je monahe sasijekla turska sablja, nego ih je i kuga u to vrijeme odnijela – kaže Džomić.

Narodu ne treba materijalni dokaz

O Manastiru Svetog Ilije u Lopatnici napisao je i publikaciju u koju je stavio sve podatke do kojih je došao. Da je manastir uopšte postojao otkriveno je zahvljjujući istraživaču Dragoljubu Korićancu iz tih krajeva, koji je prije tridesetak godina, obilazeći mjesto, ostavio dvije rečenice zapisa.

– Po tom tragu mi smo došli ovdje prije nekoliko godina. Za ovo vrijeme uspjeli smo da otkupimo to imanje, da ga uknjižimo na eparhiju žičku Srpske pravoslavne crkve, a danas smo služili prvu liturgiju poslije više od 300 godina ovdje, sa blagoslovom vladike Jusitna – rekao je on tada.

Crkvište je prepuno materijalnih dokaza, tragova da je tu bila crkva i popratni objekti manastira. Tu su ostaci grobnih ploča, kamene plastike. Narodu ovog sela i okoline nije potreban materijalni dokaz, oni znaju i osjećaju ovo sveto mjesto.

– Prije dvije nedjelje mi smo napravili, iako su ova sela zapustjela, jednu mobu. Zbog kiša, sve je bilo zaraslo u korov, šiblje i šikaru, pa smo to lijepo raščistili. To je važno, da se kroz obnovu svetinje obnavlja čudesna božija ljepota ovoga kraja koji je izuzetno bogat termalnim, banjskim vodama. Priroda je sačuvana, ljudi sve više dolaze, ne samo iz Kraljeva, a kroz ovu službu, kroz vaskrslog Hrista i ovo mjesto vaskrsava, molitvama Svetog Ilije Teslićanina – kaže Džomić.

Vrijeme prekrilo i manastirsko groblje

Nedaleko od manastira, sa prostora obraslog šikarom koja se pretvara u šumu iz zemlje vire krstovi. Tu je bilo veliko monaško groblje. Svakome ko zađe u ovaj zabran jasno je da groblje rušiteljima najmanje smetalo, dosta nadgrobnih spomenika je sačuvano.

– Ima nadgrobnih ploča na kojima se vide i putiri, uklesani krstovi. Nažalost, nekako se izgubilo pamćenje, ljudi su to mjesto nekada zvali Grobljište, zvali su ga i Rimsko groblje, a zapravo to je srpsko srednjovijekovno groblje gdje se od početka 18. vijeka niko više nije sahranjivao – objašnjava otac Velibor.

Kelije u obližnjim pećinama

Da je ovdje nekada živjelo brojno monaštvo, po pravilima takve zajednice, svjedoče i okolne pećine, kelije u kojima su se monasi osamljivali u molitvi. Džomić je siguran da će naučnici i to dokazati. Bio je na licu mjesta, kaže da je tu pećina u koju može da stane i stotinu ljudi, a ima i manjih. Na rijeci je, dodaje, bila manastirska vodenica.

– Nedavno sam saznao, jedan moj rođak koji ima imanje blizu rijeke, kaže da mu je djed govorio da se njihovo imanje zvalo “manastirsko”. Eto, dotle se čuvalo to pamćenje, jer je vodenica u to vrijeme bila važna, kao i danas, svaki mlin je važan za hljeb nasušni, tako da je manastir bio jedna cijelina. Čak se vide i ostaci vinograda koji su turci popisali u to vrijeme, odmah ispod manastira, to je jedna božija ljepota i priroda – rekao je on.

Poziv arheolozima

Jasno je da manastir datira iz Srednjeg vijeka, ali ne zna se kad je tačno izgrađen, ni podatak koji je jako važan, ime ktitora u pisanom obliku nije sačuvano, kao ni u predanju. Eparhija žička učinila je za sada ono što je do nje da se ova važna priča rasvijetli, sada će teren prepustiti stručnjacima, piše Sputnik Srbija.

Pročitajte još

– Ako Bog da, pokrenućemo arheološka istraživanja, da vidimo o čemu se radi, do čega će nauka doći kroz neposredna saznanja. Prvo smo, što kažu raščistili, da ljudi čuju, pa ćemo onda, naravno, pokrenuti procedure. Meni je poznato kako to ide, tako da ćemo se truditi da sve ispoštujemo i da se svi uključimo da se ova svetinja obnovi – rekao je on.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu