Ovako počinje svoju ispovijest Loren Velbenk.
Mislila je da je u pitanju stres zbog planiranja vjenčanja i da svi parovi prolaze kroz to, tako je barem pisalo u časopisima koje je čitala.
– Ti tanjiri su bili metafora za čitav naš odnos. Bili smo u suštini dva potpuno različita svijeta. Nažalost, to smo shvatili četiri mjeseca kasnije. Htjla sam da otkažem vjenčanje desetak puta prije nego što sam izgovorila “da”, ali nisam. Samo sam nastavila da guram naprijed, jer sam vjerovala da u laž koju su mi prodali časopisi za mlade: da će sve biti lakše nakon što stres oko planiranja vjenčanja prođe. “Hajde da završimo ovo već jednom”, obično nije mantra koju želite da ponavljate dok prilazite oltaru, a upravo to je bila melodija koja mi je odzvanjala u glavi dok me je otac predavao mladoženji – prisjeća se Loren.
Odmah nakon vjenčanja par je otišao na medeni mjesec i uprkos Loreninim nadama da će stvari ubrzo krenuti nabolje, ništa se nije promijenilo.
– Tokom medenog mjeseca kiša je padala skoro svakog dana. Bili smo mokri i oboma je postalo neprijatno kada smo se ponovo svađali oko tanjira u maloj meksičkoj prodavnici suvenira. Zaljubila sam se u smjele boje i astečke printove koji su vladali u Meksiku, a on je izgleda želio da naš dom ostane bez boja. Borbe su se nastavile tokom ljeta kući i prvih nekoliko nedjelja našeg braka. Umjesto da slavimo novootkrivenu slobodu poslije obaveze kakva je planiranje vjenčanja, počeli smo da tražimo slobodu jedno od drugog – piše Velbenk.
Mjesec dana nakon vjenčanja Loren je sjedila sama na bračnom krevetu i jela suši, dok je njen muž bio odsutan od kuće. Tada je počela da gugla: “bračni savjetnici u blizini” i “kako poništiti brak”.
“Sljedeći mjesec smo proveli tražeći iskru koja će spasiti naš brak- Ponudio je da prestane da izlazi u bar svako veče sa svojom neoženjenom braćom. Obećala sam da ću raditi zabavnije stvari i manje vremena provoditi na poslu. Malo bismo se potrudili i vrlo brzo se vraćali starim navikama. Onda bismo plakali, borili se i pitali jedno drugo kako smo došli do ove tačke. Konačno sam zakazala sastanak sa bračnim savjetnikom, ali dan prije nego što je trebalo da odemo, muž me je pozvao i priznao: “Nisam čak ni siguran da želim da ovaj brak funkcioniše”. Znala sam na šta misli – sigurna je Loren.
Tanjiri oko kojih su se svađali i dalje su stajali neotvoreni u slobodnoj sobi, a Loren se pitala kako je njen brak mogao da bude gotov prije nego što su uopšte sklonili ili počeli da koriste stvari koje su dobili za početak zajedničkog života.
– Na dan kad se iselio vidjela sam da neki pokloni još imaju ukrasni papir i traku sa jedne strane. Na sastanak sa advokatom za razvode odvela me je majka. Bio je ljubazan čovjek koji mi je tiho gurnuo kutiju sa maramicama preko stola kad sam počela da plačem. Na putu do kuće majka me je odvela u bar. Bio je utorak i sjedile smo tamo u dva popodne, gurnula mi je hladno pivo u ruku i ponovo sam počela da plačem – prisjeća se Loren.
Kaže da se nikada u životu nije osjećala gore nego tokom godine koja je prethodila tom popodnevu u baru, ali kraj njenog braka nije bilo rješenje kojem se nadala.
– Samo sam poželjela da se nikada nismo ni vjenčali. Nije prošlo mnogo prije nego što je iz mene krenuo da izbija bijes. Osjećala sam se prevarenom što sam se udala za čovjeka koji nije imao namjeru da ostane sa mnom u braku. Smatrala sam da mi je ukrao vrijeme, oteo nekoliko posljednjih godina, ali i one koje dolaze. Krivica je dolazila u talasima. Šta li sam mogla da uradim drugačije? Gde sam pogriješila? Da li je trebalo da se promijenim zbog njega? Zbog njegove porodice kojoj nikada nisam bila dovoljno dobra? – pitala se Loren.
Na kraju otkrila je punu istinu, koja je uključivala i prekoračenje isplata sa tekućeg računa, kao i postojanje druge žene.
– Krivica sa sebe sam preusmjerila na pitanje: “Kako nisam mogla da vidim da je brak sve vrijeme bio osuđen na propast?”. Bijes se vratio, da li sam bila slepa ili samo glupa? Dani i nedjelje nakon razvoda od mog muža su bili puni tuge i sramote. Krila sam se u svojoj kući dok nije prošlo dovoljno vremena da pretpostavim da se već vijest proširila. Tuga je došla i prošla, a kako je vrijeme prolazilo shvatila sam da žalim za nečim što zapravo nikada nije ni postojalo. Čovjek u koga sam se zaljubila i pristala da se udam za njega nije isti čovjek kojem sam rekla “da”. Tugovala sam zbog gubitka tog života isto koliko sam tugovala i zbog činjenice da ono što sam očekivala neće biti moja budućnost – iskrena je Velbenk.
Bila je iznenađena snagom svojih emocija, ali najveći šok od svih koji je doživjela došao je na kraju.
– Jednog dana bih sjedila sama na kauču i plakala zbog reklama za pelene, a već sljedećeg sam se smijala sa svojom sestrom usred tržnog centra. Kao da su se prethodni mjeseci dogodili nekom drugom. Pet mjeseci i dvije nedjelje nakon mog vjenčanja upoznala sam ljubav svog života. Nije mu smetalo što sam stidljiva, razvedena u tridesetoj i što živim sa mačkama. Nije želio da me mijenja. Pet godina i sedam mjeseci nakon tog dana vjenčanja, ponovo sam krenula prema oltaru. Još uvijek smo zadovoljni našim tirkizno-bijelim kompletom tanjira koje svako veče koristimo dok večeramo sa naše dvije kćerke. Na kraju, ne bih mijenjala ništa što se desilo, jer me je sve to dovelo ovdje, gdje mi je i suđeno da budem – zaključila je Loren na kraju svoje ispovijesti za Hafpost, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu