Iza nas je 2. oktobar. Do tog dana naslušali smo se i priča i fantazija koje ni „pas s maslom ne bi pojeo“. Svjedočili smo pokušajima za dobijanje glasa na najjednostavnije načine. Trebalo je samo obećavati na sve strane i tako uvjeravati siromašni narod da će konačno biti bolje.
Išlo se po selima i zaseocima, govorilo da stiže voda. Zamisli, u 2022. neko dobija vodu. Asfaltirao se komad po komad makadama. Zasvijetlile i neke ulice. Opa. Ali, nije to sve. Nema šta još sve neće biti urađeno, obećavaše na svakom ćošku.
Mora se priznati, terenski posao se momački odradio. Nema gdje nisu političari stizali, s narodom se grlili i slikali. Smijali, nazdravljali, ponašali kao da su međ’ svojima. Pažljivo slušali šta ih mori, empatično klimali glavom, tapšali domaćine po ramenima. Onda sjedali u svoja skupa auta, pa do sljedeće adrese.
A inflacija rekordna. Ne čusmo od političara ništa konkretno o toj temi. Kako je smanjiti, ima li smisla nadati se da će se iz nje izaći?
Umjesto toga, dijelila se jednokratna pomoć, podrška, subvencija. Nazovite to kako hoćete. Penzioneri, mladi, borci. Sto maraka na računu treba da umiri? To će pomoći da se preživi? Jer živjeti se normalno ne može ni da daju još 10 puta toliko.
Za svaki glas valjalo je dobro odglumiti. Brigu, saosećajnost, mukotrpan rad za svoj narod. Treba ubijediti one koji su ostali da dolaze bolji dani. Da trava nikako nije zelenija preko i da je tamo hljeb sa devet kora.
Šta će biti, vidjećemo. Hoće li do sljedećih izbora ostati dovoljno mladih da glasaju gdje su se rodili ili će otići da se uvjere da je hljeb u tuđini gorči i teži?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu