Dosad je imala dvije operacije srca, ali joj je ostala žal što zbog svog zdravstvenog stanja nikada nije smjela da rodi dijete.
Kada neko kaže da boluje od pentalogije, većina ljudi ne pomisli da je u pitanju toliko rijetka i opasna bolest. Međutim, ta osoba ne može da hoda, svoju prvu operaciju na srcu ima sa šest godina. Sve to je prošla Aleksandra Puškić, čije srce, ipak, kuca duže od prognoziranih pet godina zahvaljujući operaciji u Ženevi 2014. Prvo otvaranje grudnog koša imala je u najranijem djetinjstvu kada se mnogi doktori nisu usudili da je operišu.
Prva operacija trajala 11 sati
– Bila sam buca, modra, nisam mogla da hodam, roditelji su me nosili čak i u školu. Sve dok jednog dana moja mama nije bukvalno pala sa mnom i rekla: “Ja te vodim, pa šta bude da bude”. Profesor Isidor Papa nije htio da me operiše, međutim pokojni profesor Sokolić se prihvatio zahvata. Operacija je bila 25. maja 1980. kada sam ja imala šest godina, a trajala je punih 11 sati – prisjeća se Aleksandra na početku.
Nakon što je šest mjeseci kao šestogodišnjakinja provela u bolnici, jer su se ljekari plašili da je otpuste, s obzirom na dijagnozu, ona je nastavila da živi kao sasvim obična djevojka. Završila je srednju medicinsku školu, zaposlila se na VMA na odjeljenju toksikologije, ali je jedan polazak na posao mnogo godina kasnije umalo bio smrtonosan.
– Jednog dana u avgustu 2014. krenula sam na posao oko šest ujutru. Išla sam sa koleginicom. Ja sam se pola sata kasnije onesvijestila. Sneža je viknula. Jedan dečko je dotrčao, stavio me je u auto i odvezao u hitnu. Pokušala sam da ga nađem da mu zahvalim, ali nisam uspjela. Kada smo stigli, ja sam već počela polako da se vraćam svijesti. Prvo pitanje koje su ljekari postavili mojoj koleginici bilo je: “Da li je ona narkomanka?” jer sam tada bila jako mršava.
Ipak, ništa nije bilo bezazleno i za šalu, kao što sa aktuelne vremenske distance može da se prepričava. Riječi kardiologa koji se tog dana slučajno zadesio na Urgentnom centru i danas joj odzvanjaju u glavi.
“Ćero, imaš još pet godina života”
– Profesor Petrović se slučajno tu zadesio. On je radio na Kliničkom centru. Rekli su mu o čemu se radi i on je tražio da me dovedu kod njega. Ja sam ušla, prvi put me je vidio. Ukratko sam mu objasnila sve. Uradio mi je ultrazvuk i rekao: “Ćero, ti imaš još pet godina života” – evocira uspomene Aleksandra na dan kada je imala samo 42 godine.
Preporuka je bila da se operacija srca, odnosno ugradnja implanta uradi u bolnici Huk u Ženevi. Putem jedne humanitarne fondacije Aleksandra je dobila neophodna novčana sredstva za troškove operacije. Država je trebalo da obezbijedi novac za implant koji ova hrabra žena i danas nosi prišiven uz srce.
– Kum žene čija je fondacija bio je profesor Kalangus, direktor bolnice u Ženevi. Njihov je bio smještaj, lijekovi, operacija i boravak. Država je trebalo da plati 7.000 evra implant koji će mi biti ugrađen. U međuvremenu su mi se javili Vlado Georgiev, Edin Škorić i Igor Starović iz “Divljeg kestena” i ponudili pomoć – navodi Aleksandra.
Srećom, novac je prikupljen i obezbijeđen na vrijeme i 14. novembra Aleksandra je poletjela iz Beograda preko Frankfurta do Ženeve. Ipak, veče prije puta Aleksandra se dvoumila da li da krene ili da svoj život stavi u Božije ruke, pa kako joj bude.
“Nisam željela da odem na operaciju”
– U pola sedam ujutru bio je let, a ja sam veče pred imala pritisak u glavi. Razmišljala sam: “Hoću da umrem, neću da umrem”. Uveče sam izašla da napravim jedan krug i vidjela sam mače zaglavljeno između točkova automobila. Mjaukalo je i ja ga izvučem i dovedem u stan. To mače je meni dalo neophodnu snagu i ja sam sa suprugom Milijom i tetkom ujutru krenula na avion.
U Ženevi su je dočekali nezamislivi uslovi. Bila je smještena u sobi pored prozora sa kojeg je posmatrala Alpe, u kupatilu je imala tople i hladne peškire, a osoblje se trudilo da joj ispuni svaku želju. Ono što ju je iznenadilo bila je informacija o datumu operacije.
– U subotu smo otišli u Ženevu, u nedjelju je došla doktorka koja mi je saopštila da ću ja u srijedu biti operisana. Ja sam počela da plačem jer nisam očekivala da će biti tako brzo. Doktorka je samo rekla: “Da li si ti došla da sebi spasiš život?” i dala mi je nešto za smirenje. Veče prije operacije sam pozdravila sa svojima, ostavila sam oproštajno pismo jer ako umrem, umrla sam, ako preživim, preživjela sam – priča Aleksandra.
Operacija je srećom prošla uspješno, a ona je tačno mjesec dana po dolasku u Ženevu krenula kući. Garancija na njen implant je 15 godina, a kroz nekoliko godina bi mogla da je sačeka nova operacija. Jedna od opcija u budućnosti je Turska.
– Kod prepona su mi ostavili rez, jer bi otvaranje grudnog koša po treći put moglo da bude smrtonosno. Sada imam priču za Tursku i doktorka mi je rekla da će me ponovo prijaviti za intervenciju kada bude došlo vrijeme.
“Patim što nemam djecu”
Iako su rane od operacija zarasle, ona rana koja i dalje krvari jeste žal što zbog svoje bolesti nikada nije mogla da postane majka.
– Djecu nemam, nisam mogla da rodim zato što je bilo veoma rizično. To je rana koja mi još uvijek nije zacijeljena, piše Žena Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu