Društvo

DRUŠTVO TONE, SOCIJALNI RADNICI U KANCELARIJAMA Na marginama života više od milion i po djece i odraslih

Zašto je više od polovine stanovnika BiH marginalizovano, pa jedinu šansu za spas vide u odlasku iz zemlje? Da li je siromaštvo ključni uzrok i najteža posljedica socijalne isključenosti?

DRUŠTVO TONE, SOCIJALNI RADNICI U KANCELARIJAMA Na marginama života više od milion i po djece i odraslih
FOTO: MOZAIK PRIJATELJSTVA BANJALUKA/FACEBOOK

Odgovore na ova pitanja ponudili su učesnici veb panel diskusije “Na margini društva”, koju su nedavno organizovali Fondacija Fridrih Ebert u BiH i Udruženje građana  “Oštra nula”.

Istraživanja potvrđuju da je u BiH oko 50 odsto stanovništva marginalizovano ili socijalno isključeno, što zanči da više od milion i po djece i odraslih ne mogu ravnopravno učestvovati u životu zajednice i donošenju odluka koje utiču na njihove živote. Siromaštvo je gotovo redovan pratilac životarenja na margini, ali novac ipak nije početak i kraj svega, poručili su panelisti.

Kako to izgleda u stvarnom životu, opisao je, kroz slikovit primjer,  Radovan Ristić, predsjednik Udruženja distrofičara regije Banjaluka.

Invalidskim kolicima na Manjaču

– Jedan naš član, distrofičar, živi u udaljenom selu na Manjači. Njemu daju 130 KM lične invalidnine mjesečno i socijalni radnik mu dođe jednom godišnje da vidi gdje i kako živi. I to je to što se tiče podrške društva – rekao je Ristić.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Niko se, kaže, ne pita kada je taj čovjek posljednji put bio u gradu, može li doći do bioskopa, biblioteke, ima li šanse da se zaposli.

– Dakle, on ne mora biti siromašan da bi se suočavao s problemima i ograničenjima. Ali, osobe s invaliditetom često jesu siromašne, jer se ne mogu zaposliti, pa im lična invalidnina, za koju sam se ja zalagao da se zove “inkluzivna naknada”, ne služi kao odskočna daska da krenu u borbu za život, nego kao jedini prihod za vreću brašna i kanticu masti – rekao je Ristić.

Pročitajte još

“Šta ima da slušaš, ako nisi zaposlen”

Fokus, naveo je on, treba da bude na obrazovanju, zapošljavanju i adekvatnom stambenom zbrinjavanju ovih ljudi, a da bi se to postiglo valja im obezbijediti, prije svega, prevoz i personalnu asistenciju.

– Imamo, recimo paradoksalan primjer, da čovjeku koji ima ozbiljne probleme sa sluhom ne daju slušni aparat na teret Fonda zdravstvenog osiguranja RS zato što nije zaposlen!? A kako da se bez aparata zaposli – kaže Ristić.

Da ljudi s invaliditetom nisu jedina marginalizovana grupa u BiH, istakli su i mr Olivera Grbić sa studijskog programa Socijalni rad, na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, te Muamera Đuvelek, predsjednica Udruženja samohranih roditelja u Sarajevu. Iz različitih razloga marginalizovani ili socijalno isključeni mogu biti i Romi, dugotrajno nezaposleni ljudi, izbeglice, povratnici, žene, mladi…Uz to, unutar marginalizovanih grupa postoje i ljudi koji su najugroženiji među ugroženima.

FOTO: UNIBL
FOTO: UNIBL

– Ne mogu se za sve njih nuditi ista rješenja, jer ni problem ni izvori marginalizacije ili isključenosti nisu isti – istakla je Olivera Grbić.

Dodala je da je rastućoj marginalizaciji doprineo duboko neoliberalni koncept društva, u kojem je jedini cilj da se svako pobrine za sebe, ne osvrćući se na druge i ne mareći za solidarnost i saradnju.  Istakla je da se savremeno društvo u BiH suočava s dramatičnim socijalnim izazovima, kakvi su destrukcija porodice, migracije i nezaposlenost, a da socijalni radnici, kao profesija, nemaju odgovore na to.

– Program obrazovanja budućih soscijalnih radnika nije adekvatan, a u praksi nema preventivnog rada i grupnog socijalnog rada u zajednici. Većina socijalnih radnika i danas se bave administracijom i rijetko iz kancelarija izlaze na teren. Čak i oni koji bi željeli da rade drugačije to ne mogu, jer im sredina ne dozvoljava da izrone iz tog  kontesta – upozorila je Grbićeva.

Treći roditelj

Muamera Đuvelek tvrdi da se jednoroditeljske porodice, a pogotovo razvedeni roditelji suočavaju s brojnim problemima, koji ih guraju na marginu. Neki od tih problema povezani su i s predrasudama prema razvedenim roditeljima i njihovoj djeci, ali i sa izrazito negativnim stavom, kako je rekla, “90 odsto socijalnih radnika prema roditeljima koji se razvode”.

Ona smatra da su edukacija i osnaživanje svakog pojedinca, te kvalitetne kampanje za promjenu zakona, ključ rješenja za ovu marginalizovanu grupu.

– Prije svega, ljude treba edukovati i ohrabriti da shvate da imaju parvo da traže svoja prava – rekla je Đuvelek.

 Jedno od prava koja se masovno krše jeste parvo djeteta razvedenih roditelja na alimentaciju, istakla je ona i dodala da je jedino istinsko rješenje ovog problema osnivanje alimentacionog fonda, iz kojeg bi se isplaćivale alimentacije, s tim da od nesavjesnih roditelja taj iznos naplati država.

– Država treba da bude treći roditelj toj djeci i da ih zaštiti. Pa neka nesavjesni otac ili majka, koji ne plaćaju alimentaciju, državi kažu “ne dam”, ako se usuđuju – poručila je Muamera Đuvelek.