Marko Čikarić već jedanaestu godinu zaredom dokazuje da granice ne postoje kada se posao radi iz srca. Kao učitelj u izdvojenom odjeljenju osnovne škole “Svetislav Mirković Nenad” iz Male Plane, on je razlog zbog kojeg se dječija graja još uvijek čuje u ovom zabačenom kraju opštine Prokuplje.
– Kada je škola otvorena bilo je troje učenika. Broj đaka se povećavao, ali i smanjivao. Tako da danas smo došli na onu brojku kada je škola otvorena – na troje đaka – prisjeća se učitelj Marko.
Život na točkovima i makadamu
Put do škole u selu Tovrljane je surov, a zimi, kada zaveje, postaje prava lutrija. Dnevno prelazeći oko 70 kilometara po lošem terenu, Marko je za 11 godina promijenio čak pet automobila. Ipak, odustajanje za njega nikada nije bila opcija.
– Ništa mi nije teško. Evo već ovo mi je peti auto koji vozim za ovih 11 godina… Probijamo se opet i kada napada veliki snijeg – objašnjava ovaj skromni heroj, dodajući da su mu lokalni majstori ogromna podrška jer mu popravljaju auto preko reda kako bi sutradan mogao da stigne do đaka.
Učitelj, vozač i spasilac
Za roditelje, Markova posvećenost znači goli opstanak. Maja Jovičić, majka troje Markovih učenika koja se sa porodicom vratila iz Beograda u selo Trnovi Laz kako bi se bavila poljoprivredom, ističe da bi bez njega njihov život ovdje bio nemoguć.
– Znači nam mnogo Marko zato što dolazi po decu. Odvodi ih do škole, dovozi ih iz škole kući. Inače mi nismo u mogućnosti pošto se bavimo poljoprivredom, stočarstvom, onda bi morali da ostavimo sve svoje obaveze da odvezemo djecu do škole – svjedoči Maja. Djeca ga, kako kaže, “obožavaju”, a njegov trud je “rijetkost” za tako mladog čovjeka.
To što radi Marko je rijetkost
I Nenad Jovičić iz Trnovog Laza, otac učenika, ističe da je Marko uvijek tu kada treba da se pomogne mještanima oko potrepština ali da je najveća pomoć oko djece koju svakodnevno vozi u školu i vraća ih kući, putem koji je najblaže rečeno u užasnom stanju.
– Tako mlad čovjek a voljan za ovim poslom – to je rijetkost. Put je katastrofa, ne znam kako izdržava više i auto i on – kaže Nenad.
Više od prosvjetnog radnika: “Marko je naša desna ruka”
Kada ne drži kredu u ruci, Marko u rukama nosi hljeb, lijekove i namirnice. U selu u kojem je prva prodavnica udaljena i do 12 kilometara, a hitna pomoć teško može da priđe zbog katastrofalnog puta, učitelj je često jedina veza starih i bolesnih mještana sa civilizacijom.
– Trudim se maksimalno da ljudima izađem u susret da donesem namirnice, lijekove, da povezem nekog do grada ili iz grada do Tovrljana – kaže Marko i dodaje da mu mještani donose recepte, knjižice i novac kako bi ih on snabdjeo osnovnim životnim potrepštinama.
“Desna ruka” za sve
Mještani za njega imaju samo riječi hvale, ističući da je on njihova “desna ruka za sve”.
– Marko znači puno za dostavljanje lijekova starim ljudima kojih ima dosta a koji maltene ne mogu da odu kod ljekara. Put je katastrofalan, putničkim autom jedva može da se prođe. Marko donosi lijekove, hljeb i razne potrepštine – dodaje Predrag Jovičić iz Trnovog Laza.
Učionica u Parku prirode Radan
Nastavni dan u ovoj seoskoj školi je jedinstven. Kada je hladno, dan počinje loženjem vatre i grijanjem učionice kaloriferom, dok djeca gledaju crtani film. Ali kada grane sunce, škola se seli napolje, u Park prirode Radan.
Učitelj ističe da djeca u seoskoj sredini mogu više da nauče jer im se on maksimalno posvećuje. Šetnje kroz selo, učenje o biljkama i životinjama direktno u prirodi duo su njihovog svakodnevnog rasporeda.
Učenici ga vole
Marina Jovičić (10), učenica četvrtog razreda koja sa sestrom Radmilom i bratom Radetom pohađa ovo istureno odheljenje, sa osmuhehom potvrđuje:
– Volim da učim, da pišemo i napolje da idemo i to volimo i da se igramo… Volimo i učitelja jer nas lijepo uči.
Njena sestra Radmila, koja je pošla ove godine u prvi razred, stidljivo dodaje da je naučila sva slova i da joj je omiljeni predmet matematika. Rade je predškolac i sa sestrama u istoj učionici svakodnevno vrijedno uči.
Od neostvarenog vojnika do seoskog heroja
Zanimljivo je da prosvjeta nije bila Markov prvi izbor. Želio je da, stopama svog oca, upiše Vojnu akademiju, ali ga je u tome spriječio problem sa vidom. Majka ga je nagovorila da naslijedi nju u prosvjeti i postane učitelj.
– Nisam volio u početku da budem učitelj, ali vremenom sam zavolio i nikad ne bih promijenio ovo zanimanje. Ovdje može čovjek da se pokaže, da pokaže svoju plemenitost i dobrotu i da bude i humanitarac – iskren je Marko.
Odlikovan na Sretenje
Za svoj orden trud nedavno je dobio i odlikovanje – Sretenjski za zasluge i doprinos u prosvjetnim djelatnostima koji mu je na ceremoniji za Dan državnosti uručio predsjednik Republike Aleksandar Vučić. Odlazak u Beograd on i đaci su iskoristili da posjete zoološki vrt, a mještani su bili preponosni. Ipak, najveća nagrada bi mu bila bolji put, za koji, kako kaže, postoji obećanje samog predsjednika da će biti asfaltiran, prenosi Blic.
Gdje ima škole ima i nade
Do tada, on ne planira da stane.
– Znam da, kada bih otišao odavde, ovo bi se i ugasilo i nastala bi katastrofa u ovom kraju – zaključuje Marko, podsjećajući nas na staro pravilo – gdje ima škole, ima i nade za opstanak.
Ovaj mladi učitelj je živi dokaz da jedno veliko srce može da kuca za cijelo selo.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.