Na posljednjih nekoliko izbora Domovinski pokret je na svoje liste postavio i ljude koji su salutirali nacističkim pozdravom, od kojih jedan i s oružjem u rukama i zubima.
Na listama su se našli i samozvane ustaše, ali i oni koji su objavljivali fotografije ustaških vojnika, zločinaca Ante Pavelića, Andrije Artukovića i Jure Francetića. Pripadnici ove stranke su i redovno slavili rođendan NDH noseći majice sa ustaškim samoglasnikom i s oznakama ustaške postrojbe. Fotografisali su se i pored zastave sa svastikom, objavljivali pjesme kao što je “Evo zore, evo dana”. Radi se o ljudima koji su na svojim društvenim profilima objavljivali i fotografiju Hitlera sa natpisom “Goni to u logor”. U Sabor je ušao i Josip Jurčević koji je 1999. godine kao ekspert na suđenju komandantu koncetracionog logora Jasenovac, Dinku Šakiću, “stručno” ocijenio da je Jasenovac zapravo bio radni logor. Bio je i član komisije koja je zaključila da je u ovom logoru umrlo svega 220 ljudi, a učešće je uzeo i u Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, koje negira holokaust u ustaškoj izvedbi.
Revizionizam
Istorijski revizionizam u Hrvatskoj prisutan je još od devedesetih godina prošlog vijeka, ali u ovoj državi, koja je u međuvremenu postala i članica Evropske unije, istorijski revizionizam je pomahnitao. U njega su se uključili i pojedini članovi Hrvatske akademije nauka i umjetnosti koja je prije dvije godine usvojila Dokument o zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa, a u kom se od Srbije, između ostalog, traži da se odrekne navodnih velikosrpskih mitova, a među kojima je i Jasenovac, ali i istorijskih prozivki na račun kardinala, Alojzija Stepinca.
Da se neće stati na tome, govori i posljednji primjer, kada je na jednom od hrvatskih portala objavljen članak “ProFacta”, novog projekta za “provjeru tačnosti navoda objavljenih na internet stranicama JUSP Jasenovac” u kom se navodi da na njoj postoje netačni podaci o stradanju Srba o NDH. U “ProFactu” su, inače, udruženi Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Hrvatski institut za istoriju i Hrvatsko-memorijalno dokumentacioni centar Domovinskog rata. Vladimir Gajger iz Hrvatskog instituta za istoriju pisao je za “ProFact” da nije tačno da je na sastanku održanom 4. juna 1941. godine u Zagrebu između predstvanika NDH i Njemačke planirano da se “srpsko pitanje riješi masovnim iseljavanjem Srba u Srbiju, masovnim ubijanjima na terenu i deportovanjem u koncentracione logore”.
Gajger je naveo da “izvorno arhivsko gradivo i istoriografski radovi pokazuju da su te tvrdnje neutemeljene”.
Ostavka direktora
Nakon ovih kritika direktor JUSP “Jasenovac”, Ivo Pejaković, podnio je ostavku pojašnjavajući svoj čin riječima da je očigledno došlo takvo vrijeme da on mora tako nešto uraditi jer, kako je poručio, ne želi da učestvuje u ovoj vrsti rasprave i istorijskog revizionizma.
– Za hrvatsku javnost, što uključuje i vlast, nisu sporni holokaust nad Jevrejima i genocid nad Romima počinjeni u Jasenovcu i NDH, ali je sporno pitanje genocida nad Srbima – naveo je Pejaković dodajući da za njega lično ta tvrdnja nije sporna i da je njegova ostavka posljedica narasle ekstremno desne atmosfere u hrvatskom društvu.
Pejaković je direktor ove ustanove u Hrvatskoj bio od 2017. godine. Javnost ga pamti po tome što je 2016. godine na tradicionalnoj komemoraciji u Jasenovcu grupi negatora pokušao da zabrani da u Jasenovcu polože vijenac s natpisom “Stradalima od 1941. do 1951.”.
S druge strane, za hrvatsku vladajuću politiku odgovor na pitanje “šta se dogodilo Srbima u NDH” je više nego sporan. Prije otprilike pet mjeseci ministarka kulture i medija, Nina Obuljen Koržinek, pod čijim ministarstvom je i JUSP “Jasenovac”, na novinarsko pitanje o inicijativi Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust, kojem je Hrvatska u to doba predsjedavala, da se Jasenovac uvrsti na UNESKO popis svjetske baštine, odgovorila da se radi “o mjestu holokausta nad Židovima i genocidu nad Romima”. Srbe uopšte nije pomenula, pa ni zločine počinjene nad njima, ne samo u NDH nego ni u Jasenovcu iako su Srbi brojčano gledajući najveće žrtve. Sve ovo prati i medijski revizionizam, koji se javno sponzoriše – dotiranjem “Bujice”, “Hrvatskog tjednika” ili portala “narod.hr”, filmova Jakova Sedlara i knjiga Igora Vukića.
Negiranje istine
Istoričar, Miloš Ković, kaže da i ovaj posljednji slučaj, u vezi sa skeniranjem sadržaja objavljenih na portalu JUSP “Jasenovac” od strane “ProFacta”, koji je državni projekat, jasno ukazuje da riječ “genocid” i dalje teško pritiska Hrvatsku, zemlju u kojoj se on i dogodio, dodajući da izgleda da je to nasljeđe teže onima koju su taj genocid počinili, a ne pretrpjeli.
– Genocid nad Jevrejima, Srbima i Romima u NDH se ne može porediti ni sa jednim zločinom koji se dogodio na Balkanskom poluostrvu u 20 vijeku. Ova tema je u savremenoj hrvatskoj kulturi postala opsesija, pokazujući da njihova javnost još nije spremna da prihvati da je nad Srbima u NDH počinjen genocid. Sada su u novu hrvatsku vlast ušle i proustaške snage, Domovinski pokret koji to otvoreno negira. Smatraju da se o svemu može govoriti, ali ne i o genocidu nad Srbima, a koji se, podsjetiću, nije desio samo jednom, već tri puta u 20. vijeku. Pominju se samo Jevreji i Romi. I to se namjerno i svjesno radi. Podsjetiću da je glavni cilj ustaša bio da se obračunaju prije svega sa Srbima. Genocid nad Jevrejima, ako mogu tako da kažem, dogodio se usput, kako bi se dodvorilo tadašnjoj nacističkoj Njemačkoj. Ideologija ustaša je bila da se Srbi potpuno unište, nazivajući to rješenjem srpskog pitanja – istakao je Ković.
Navodi da postoji nekoliko načina na koje se pokušava zamagliti ono što se dešavalo u koncentracionom logoru Jasenovac, ali i uopšte u NDH, a jedan od njih je i poređenje sa Srebrenicom. To dvoje, kategoričan je Ković, nikako se ne može porediti, ni na koji racionalan i opravdan način.
Dodaje i da u hrvatskoj istoriografiji postoje samo dvije struje, jedna koja tvrdi da se u ovom logoru nije dogodio zločin i koja insistira na temama kao što je Blajburg i druga struja koja priznaje taj strašni zločin, ali sa radikalnim namjerama da se on minimizira. Ovi drugi smatraju da je broj ubijenih u Jasenovcu desetostruko manji od zvaničnog.
– To su sve načini da se zamagli velika tema, genocid nad Srbima u NDH. Nažalost, tome ne postoji otpor u hrvatskom društvu. Čuju se tek pojedinačni glasovi razuma, ali i oni s vremenom nestanu. Ne postoji ništa što bi se nazvalo ozbiljnom naučnom analizom da se taj proces poricanja genocida nad Srbima zaustavi – poručio je Ković.
Šta su govorili?
Slično mišljenje dijeli i istoričar i profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, Goran Latinović.
Ističe da je nepobitna istorijska činjenica da je NDH sprovodila politiku genocida nad Srbima. Navodi da je Glez fon Horstenau, njemački opunomoćeni general u Zagrebu, zapisao tih godina da je hrvatski poglavnik, Ante Pavelić, već u aprilu 1941. godine namjeravao da pobije 1.800.000 pravoslavnih Srba, i to po svaku cijenu i svim sredstvima.
Napominje i da je Adolf Hitler početkom juna 1941. godine poručio Anti Paveliću da hrvatska država, ako želi da potraje bar 50 godina, mora voditi netolerantnu nacionalnu politiku. Dodaje i da su mnogi visoki zvaničnici hrvatske države tada otvoreno govorili ili pisali o načinu rješavanja “srpskog pitanja”. Hrvatski ministar, Mile Budak, krajem aprila 1941. godine izjavio je: “Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi preseliti, a ostale ćemo prevesti u katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate”. Hrvatski ministar, Milovan Žanić, početkom maja 1941. godine rekao je: “Ja govorim otvoreno, ova država, ova naša domovina, mora biti hrvatska i ničija druga. I zato oni koji su došli ovamo, ti treba i da odu. Ova zemlja mora biti zemlja Hrvata, i nema metoda koje mi kao ustaše nećemo upotrijebiti da ovu zemlju učinimo hrvatskom i očistimo je od Srba. Mi to ne tajimo, to je politika ove države, i kad to završimo, izvršićemo ono što piše u ustaškim načelima”.
Latinović kaže da je još mnogo ovakvih i sličnih izjava, a izdvaja i onu tadašnjeg ministra, Mirka Puka, koji je početkom maja 1941. godine poručio: “Nema sredstava koje mi kao ustaše ne bismo upotrijebili kako bi ovu zemlju očistili od Srba”, ali i ministra, Mladena Lorkovića, iz jula 1941. godine: “Ustaški pokret insistira na energičnom rješavanju srpskog problema u Hrvatskoj. Moramo istrijebiti Srbe u Hrvatskoj!”
Prekrštavanje
Prema riječima Latinovića, masovno ubijanje Srba u NDH započelo je već u aprilu 1941. godine. Njemački general, Glezfon Horstenau, zaključio je tada da iza hrvatske odlučnosti da se sa Srbima, kao narodom, jednom zauvijek raščisti, stoji “jaka i đavolje vješto potpirivana vjerska netrpeljivost – stalno nastojanje katoličke crkve da suzbije i uništi šizmatike”. Sadizam i surovost kojom su ljudi ubijani šokirali su tada i nacističke komandante, koji su o tome pisali sa prezirom.
– Hrvatski režim podigao je svoje logore mjesecima prije nacističke konferencije u Vanzeu kod Berlina u januaru 1942. godine, na kojoj je odlučeno da se započne sa istrebljenjem Jevreja. Hrvatski režim započeo je sopstvenu politiku holokausta. U nastojanju da izbjegnu ubistva i progon, Srbi su tada počeli da se javljaju za prelaz na rimokatolicizam, u nadi da će im prekrštavanje spasiti život. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački, pisao je još u januaru 1940. godine da bi najidealnije bilo da se Srbi vrate vjeri svojih otaca. U tu svrhu, krajem oktobra 1941. godine pri hrvatskoj vladi osnovan je Vjerski odsjek koji je izdao uputstva o prelazu na rimokatolicizam. Procjenjuje se da je do maja 1943. godine oko 240.000 Srba bilo primorano da pređe na rimokatolicizam, s tim da je ustanovljeno da su mnogi pokatoličeni Srbi naknadno ubijani, uz obrazloženje da im je prekrštavanjem spasena duša, ali ne i tijelo – kaže Latinović.
Trovanje društva
Pojašnjava da su, osim ubijanjem i prevođenjem na rimokatolicizam, hrvatske vlasti namjeravale da “srpsko pitanje” riješe i protjerivanjem Srba. Njemački podaci govore da je već krajem jula 1941. godine u okupiranoj Srbiji bilo oko 137.000 Srba protjeranih i izbjeglih iz NDH.
– Međutim, s obzirom na to da svi protjerani i izbjegli Srbi nisu bili prijavljeni njemačkim okupacionim vlastima, procijenjeno je da njihov broj iznosi oko 180.000. Po raznim procjenama, između 250.000 i 340.000 Srba protjerano je ili je izbjeglo iz NDH. I pored svih ovih činjenica, u savremenoj hrvatskoj istoriografiji postoji revizionistička struja, veoma uticajna, čiji predstavnici negiraju da je počinjen genocid nad Srbima u NDH. Istovremeno, postoji nastojanje da se Srbi prikažu kao počinioci “genocida nad Hrvatima”. Takva podmetanja truju hrvatsko društvo, pa otuda opšteprihvaćen stav da su u ratovima tokom 20. vijeka Srbi bili zločinci, a Hrvati žrtve, premda je uništenje Srba na tlu današnje Hrvatske započeto još 1941. godine, dovršeno 1995. godine naređenjem hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, svojim generalima da Srbima treba nanijeti takve udarce da praktično nestanu – navodi Latinović.
Dodaje i da u Hrvatskoj od 2014. godine djeluje čak i udruženje, pod okriljem Rimokatoličke crkve, koje propagira da je Jasenovac bio trostruki logor.
Oni, kako kaže, navode da je za vrijeme rata Jasenovac bio radni logor i sabirni centar u koji su ljudi dovođeni ne sa namjerom da budu ubijeni, te da su zatočenici imali i zdravstvenu zaštitu.
– Ovo udruženje navodi i da su ljudi nakon isteka kazne bili puštani kućama. Dakle, vrši se bestidno prekrajanje istorije kako bi bilo prikriveno ono suštinsko zlo koje je Jasenovac učinilo najvećim stratištem Srba od njihovog doseljavanja na Balkan – poručio je na kraju Latinović, piše Glas Srpske.
Titovo negiranje
Prema riječima Latinovića, komunistička vlast u Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata nastojala je da prikrije hrvatske zločine nad Srbima, pa je tako Josip Broz Tito 1952. godine održao govor u kom je rekao da su u Jasenovcu “ginuli zajednički i Srbi i Hrvati, te da se radilo ne samo o nacionalnom istrebljenju drugih naroda, nego se radilo i o istrebljenju progresivnih ljudi, komunista, naprednih ljudi koji su težili nečemu boljem nego što je bilo”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu