Koliko li je težak život majke i oca sa dva sinčića koji mjesečno imaju tek 234 marke i nešto parica koju otac zaradi na građevini, na dnevnicu. Koliko treba hrabrosti, ali i sa koliko očaja stati pred nepoznate ljude, dozvoliti da objave svu bijedu i nemoć. Nezamislivo je sa kakvom tugom svi liježu pod plafon koji samo što se srušio nije, u prostoriju gdje prozora više nema nego što ima.
Šta Urošu i Nemanji napraviti da jedu? Od čega? Do kada će krov izdržati? Do kada će tata moći da radi teške poslove? Roje se pitanja bez rješenja.
Puno je ovakvih sudbina. Puno je nemaštine. Puno onih koji na spavanje odu praznog stomaka, sutradan se bude bez nade da će imati čestit obrok. Puno je onih za koje se ne zna, niti će se saznati, jer su nevidljivi, ćute, trpe, pa dokle ide. Puno je dječice koja ne znaju šta je kinder jaje, ni smoki. Kojima su telefon, računar i igrice želja. Nedostižna.
Zahvaljujući dobrim ljudima, humanitarcima, običnom svijetu, tužne priče ponekad ugledaju svjetlo dana u medijima i na društvenim mrežama. Onda se taj isti obični svijest udruži, pomaže, daje.
Gdje ste vi sa hiljadama maraka plata, stanovima, automobilima, avionima, kamionima? Čitate li ove stranice ili ih preskočite, jer su vam nebitne? Marite li za djecu koja su više gladna nego sita ili gledate samo da je vašima sve potaman?
Vi, sa džepovima i bankovnim računima punih love, što se ne provozate pored javne kuhinje da vidite koliki su redovi? To je realnost života u ovoj zemlji, 2023. godine.
I zato nam ne može popraviti raspoloženje, niti ubijediti da nam je dobro vijest da “Republika Srpska bilježi rekordnu zaposlenost od svog postanka”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu