Naime, Titanik, koji su smatrali praktično nepotopivim, ipak je nastradao u sudaru sa ledenim brijegom, a broj ljudskih žrtava bio je poražavajuć u ovoj pomorskoj nesreći život je izgubilo više od 1.500 ljudi.
O ovom incidentu snimljen je istoimeni film “Titanik”, sada već kultni, a osim ljubavi lijepe Rouz i Džeka Dosona koja je bila u fokusu, pojavio se i niz likova i scena, koji zapravo odgovaraju istorijskim činjenicama. Jedna od najdirljivijih i najpotresnijih jeste priča Isidora i Rozali-Ida Štraus, koji su bili među žrtvama, a koja svjedoči o snazi ljubavi i privraženosti životnom partneru. Svako ko je odgledao ovo ostvarenje, sigurno se sjeća prizora ostarjelog zagrljenog para – koji smireno čeka zajednički kraj na krevetu u svojoj kabini, dok ledena voda nezadrživo nadolazi. I upravo su to Isidor i Rozali, dvoje ljudi koji su odbili da se spasu i u smrt su riješili da odu “onako kako su i živjeli – zajedno”.
Isidor i Ida krunisali su svoju ljubav brakom 1871. godine, a prijatelji i poznanici tvrdili su da su bili par iz snova i srodne duše. Ljubav između tada siromašnog američkog biznismena njemačkog porijekla i dobro vaspitane djevojke čija je porodica tek nedavno iz Evrope stigla u SAD brzo je cvjetala i bila je iskrena i duboka. U godinama nakon vjenčanja stizale su i prinove – za 15 godina Rozali je rodila čak sedmoro djece, a par je stekao i veliko bogatstvo i društveni status. Isidor je u jednom momentu čak bio na funkciji njujorkšog kongresmena.
Čak ni česta razdvojenost, s obzirom da je Isidor mnogo putovao zbog prirode svog posla, nije uticao na bliskost i privraženost ovog para – oni su jedno drugom pisali nekoliko pisama dnevno. Kada su svoju brojnu djecu izveli na pravi put, te zašli u pozne godine, Isidor i njegova voljena žena riješili su da se više ne razdvajaju, pa je Rozali uvijek putovala sa njim.
Tako su, nakon duge zime provedene u Evropi, riješili da se u aprilu 1912. vrate u Ameriku, obrevši se na Titaniku. Ostalo je zapamćeno da je par došao do čamca za spasavanje broj u pratnji služavke gospođe Štraus, Elen Bird, a obzirom da su oboje bili u godinama, oficir im je ponudio mjesta.
Isidor je to odlučno odbio, insistirajući da ne kroči u čamac sve dok na Titaniku ima žena i djece. Ida nije dugo razmišljala – znala je da želi da ostane uz svog supruga, pa makar to značila sigurna smrt.
– Živjeli smo zajedno mnogo godina. Neću da se sad odvojim od svog supruga. Kao što smo živjeli, tako ćemo i umrijeti – zajedno – rekla je Ida, a o ovom su svjedočili svi oni koji su već ugrabili svoje mjesto u pomenutom čamcu.
Isidor, kao i još nekoliko okupljenih putnika, preklinjao je svoju ženu da se spase, ali hrabra i dostojanstvena Ida to nije željela, te je svojoj služavki Elen predala bundu, rekla da “njoj više nije potrebna” i ustupila joj svoje mjesto u čamcu.
Potom se povukla sa suprugom, a posljednji put su viđeni kako sjede na palubi i drže se za ruke dok se oko njih sve ruši i nestaje u ledenim vodama Atlantskog okeana.
Preživjeli putnici ispričali su ovu priču novinarima, okarakterisavši je kao “najnevjerovatniji primer ljubavi”, a ista se proširila svetom munjevitom brzinom.
Kasnije je Isidorovo tijelo pronađeno i identifikovano, dok je Idino ipak zauvijek ostalo izgubljeno u dubinama okeana. Na Štrausovom grobu u Bronksu kao spomen njihove ljubavi stoji moćna fraza koja možda najbolje oslikava ono dragocjeno, neprolazno osjećanje koje su imali: “Voda ne može ugasiti ljubav – niti je može potopiti”.
(Blic žena)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu