Nismo imali mobilne telefone, a roditelji su u svakom momentu znali gdje smo. Jer su nas dobro vaspitali, pa se znalo kada je vrijeme za povratak kući, kada za jelo, kada za domaći, kada za igranje. Ako se ide negdje poslije nastave, roditelj je znao i gdje i kada ćeš kući doći.
Bilo je nezamislivo/nedopustivo na nastavu doći u helankama i trenerkama. Znalo se kada je vrijeme za ovu odjeću i ko je nosi. Ako ideš na čas fizičkog ili si dio neke sportske sekcije, pa imaš trening.
Nekako je bila sramota ne biti dobar đak, mada je oduvijek bilo i onih koji školu nisu voljeli, nisu učili i nisu se potresali zbog kečeva. U školu smo nosili pune ruksake, ali knjiga, i poneke užine. “Zlikovci” smo bili ako pobjegnemo sa časa i sakrijemo se iza škole.
Bilo je na svakoj godini, u svakoj školi, problematičnih đaka, koji su voljeli da su glavni, da se svađaju, tuku, provociraju. Manje nego danas, čini se. Nož u džepu bio je nezamisliv. Kamenje nisi uzimao u ruku, osim ako si mlađi od 5 godina.
Psovanje nastavnicima, provociranje, izmicanje stolica nismo doživjeli za svoga školovanja. Tamo gdje je toga bilo, bilo je i te kako kazni. Najstrožih. Za đaka i za roditelja. I nije se očekivalo da će mama i tata da srede situaciju, a direktor progleda kroz prste.
Danas imamo nezadovoljne nastavnike platama, statusom i sa bezbjednosti. Djecu koja, umjesto knjige, ne ispuštaju telefone iz ruku za vrijeme nastave.
“Djeca su sve više hladnokrvnija i bez empatije za probleme drugih, ne poštuju pravila i autoritete, samoživa su i često odsutna u svome virtuelnom svijetu.” Rečenica fakultetskog profesora odzvanja. Koga smo to stvorili i vaspitali. I zašto nismo?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu