Prolivala je tamo, kaže, iz mjeseca u mjesec krv, suze i znoj za 64.000 dinara sa uključenim putnim troškovima, bez dinara stimulacije.
Eventualno bi zaradila koji dinar više zahvaljujući radu praznikom, a i to je bio beznačajan doprinos mjesečnom prihodu. Jedino što je raslo bio je, kako kaže, broj svakodnevnih radnih zadataka, jer je sobarica bilo premalo.
Kad sam čula da će ovog ljeta dovesti Srpkinje za sobarice, dala sam otkaz. To je bila kap koja mi je prelila čašu. Nema to, ne daj Bože, veze s nacionalnošću, ratom… Nisu te žene ništa krive. Ali one će raditi za istu platu, a još će im osigurati smještaj. Kad možeš njima da platiš smještaj, znači da možeš i nama da podigneš platu! Pa više će ih one koštati, nego mi koje živimo ovdje. Ma neću više, iz principa. Nećeš me više praviti budalom – ljutito je rekla bivša zaposlena, za Slobodnu Dalmaciju.
Ne može da shvati da u Hrvatsku dolaze sezonski radnici iz Srbije.
– Pa kako očekuju da će zadržati žene?! Ne žele da ih zaposle za stalno, a kamoli da im podignu platu, nego i dalje traže jeftinu radnu snagu. I još kukaju kako nema radnika. Čuj, sezonske radnice iz Srbije?! Ma otići će im i one kad iskuse ljeto u njihovom hotelu. I onda još kukaju kako nema radnika, kako svi odoše u Njemačku – razočarano govori Splićanka, koju je nevolja, baš kao i većinu njenih koleginica, natjerala na letnje “crnčenje za 64.000 dinara” u dalmatinskoj hit destinaciji.
Kako su izgledali njihovi radni dani dočarala nam je jedna njena bivša koleginica i sugrađanka, koja je radila isti sezonski posao, na istoj adresi i samoj sebi se zaklela: “Nikad više.”
Izdržala je, prisjeća se, nekoliko mjeseci, a onda je, zbog zdravstvenih razloga, odlučila reći “dosta”.
– Žene su svakodnevno dolazile, neke bih vidjela samo nedjelju dana i više se ne bi pojavile. Taj posao rade mlade djevojke, mahom studentkinje ili mi, žene srednje dobi. Bez stalnog posla, zavisi od sezone. I onda dođeš tamo, ubiješ se i izgubiš volju da ikada više radiš taj posao. Nisam tip koji odustaje, ali na kraju sam i ja morala da dignem ruke od svega – rezignirano govori vrteći film unatrag, prisjećajući se dana kada je besomučno trčala po splitskom hotelu znajući unapred da je izgubila bitku s vremenom. Posla je, naravno, bilo previše, a minuta nikad dovoljno, piše Slobodna Dalmacija.
– Soba se čisti 20 minuta, nekada pet minuta manje ili više, zavisi o stanju u kojem je zateknete. A u tih 20 minuta mora se proći sve – od usisavanja, promjene posteljine, kompletnog čišćenja, poliranja kupatila, odvajanja smeća, pranja čaša, provjere balkona… Zahtijevalo se čak da slažemo odejću, koju su gosti razbacali po podu. Postaneš robot, samo vrtiš slike, ova soba, ona soba… I trčiš, non-stop trčiš – govori sagovornica.
Prvih sedam dana odrađuje se, zapravo uči, s nekom stalnom sobaricom i nakon toga vam odmah daju samostalno čišćenje.
– Dnevno je to bilo uglavnom 14, nekad 16 ili 18 soba, jer je često znalo biti naglih bolovanja, pa bi se na one koje rade, prerasporedio njihov dio posla, za istu platu. Bolovanja nisu bila inscenirana, nego bi se žene jednostavno premorile. Dobile bi upale mišića, imale problema s kičmom i slično. Ma vidjela sam svega… Iscrpljenih žena, ukočenih žena jer su oznojene radile pod klimom. Jedna je imala hroničnu upalu ramena, išla je na terapiju šest mjeseci i izgubila 12-13 kilograma – vrti glavom nekadašnja sobarica dajući do znanja kako se nikad više ne bi vratila u taj hotel.
– Svako jutro dobile bismo raspored od nadzornice i naše šefice, osim soba obavezno i dnevne zadatke. Nekada je to bilo pranje tepiha, skidanje mrlja, detaljnije čišćenje pohabanih stvari kako bi izgledale novije, kompletno čišćenje balkonskih stakala, a svaki dan i liftova… Pritom se sobe ne nalaze na istim spratovima. Gostima ne smijete da kucate prije 10 sati, a do 15.30 sve moraju biti očišćene, pa smo često vrebale situacije dok su gosti na doručku jer se ne smije boraviti u sobi dok su oni unutra. Dnevni posao sastojao se od kombinacije kompletnog čišćenja soba koje su napustili gosti i održavanja onih u kojima još borave – govori Splićanka, ne krijući gađenje načinom na koji je bila primorana čistiti.
Najviše ju je sablaznila, ističe, štednja na krpama.
– Čisti se iskidanim, starim krpicama ili otrgnutim komadima dotrajalih komada odjeće, ali smijete ih uzeti tek nekoliko. Strogo se čuvaju, nikad ih dosta. Kako je njima nemoguće osušiti vodu u kupatilu, za poliranje smo nakon pranja koristili prljave peškire gostiju, koje smo mijenjali čistima – s gnušanjem priča.
Nadzornica je, dodaje stalno hodala za njima.
– Naravno, u kontroli bi uvijek nešto našla – prašinu u vratima ormana ili balkona, nešto što zbog nedostatka vremena jednostavno nismo mogle da postignemo. Vidjela bi tačkicu na staklu ili prašinu na okviru slike, i stvarala pritisak vičući: “Još si tu, još si tu!” Nadzornice?! Nemam riječi, većina ih ne zna ni jedan strani jezik, a kamoli da zna da se snađe kad je zaustavi gost i obrati joj se na nekom drugom jeziku. Ne znam na čiju su preporuku tu dovedene, jer bi barem morale da znaju engleski.
A koliko se tek vremena od tih 20 minuta gubilo na slaganje dodatnih ležajeva, jer su nam česti gosti bile porodice. To je značilo pospremanje i izvlačenje veoma teških kreveta za djecu. Ili na čišćenje kupatila u boljim sobama u kojima su gostima na raspolaganju i tuš-kabina i kada. Sve mora da se sjaji za istu minutažu… Često su gostima na recepciji omogućavali i kasniji ček-aut, što nas je izluđivalo jer ionako nismo imale vremena. Ili bi se zablokirao lift, pa bismo s posteljinom i prekrivačima u rukama trčale sa sprata na sprat. Ma mogla bih da nabrajam unedogled. Bila je to težak fizički rad… Ne ponovilo se – završava svoju ispovijest danas stalno zaposlena radnica, navodeći kako joj je sadašnji posao neusporedivo lakši. A podjednako plaćen.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu