Njega grad nikad nije privlačio, a u seoskim poslovima, koliko god bili teški uživa. Izdao je i tri romana, a upravo mu je život na selu bila velika inspiracija za pisanje. Sada je poljoprivrednik koji piše romane i u grad ide samo kada mora.
Jedno vrijeme bio je u Šapcu zbog škole, a kasnije posla.
– Nisam išao u srednju školu, išao sam vanredno, kalio sam se po servisu, od svake kuće, pošto je moj zanat bio serviser rashladnih termičkih uređaja, dnevno smo ulazili u 10, 15 kuća i od svakog čovjeka kada naučiš samo po jednu riječ, pored tog zanata što učiš, obogatiš svoj rječnik i jednostavno obogatiš sebe – kaže on.
Objašnjava kako je došao na ideju da napiše roman.
– Kada sam imao previše obaveza, kada sam počeo previše da razmišljam kako da pokažem svoje emocije i drugim ljudima, a ne samo onima do kojih je meni stalo, bliskih, familiji, bratu, sestri, tada sam krenuo da zapisujem svoje misli, prvo na društvene mreže, onda na papir, pa u roman – objašnjava vrijedni Dušan za koga je selo jedini dom jer, kako kaže, obožava prirodu, rosu, hodanje po travi…
Ipak, nije mu jasno zašto većina mladih odlazi iz sela misleći da tu nema budućnosti, jureći karijeru i uspjeh, ne shvatajući da na tom putu gube ono najvrednije – vreme i mir, piše Kurir.
– Nemaju vremena, jer nemaju vremena zato što jure novac. Nemaju vremena zato što su 12 sati, 10 sati na poslu i onda kad dođeš u stan umoran si, kome je do kafe, nije. A ovde, kada si svoj na svom, možeš da sjedneš na ovoj bali sijena, mogu da sjednem kad god hoću, da se odmorim sat, dva, toga kada si ni poslu u firmi nema – kaže Dušan, kome radni dan takođe počinje rano ujutro, ali u kome nema radnog vremena, sastanaka, gužvi i stresa.
Kaže da ustaje svako jutro u šest sati, kako bi nahranio životinje, krave, jariće, svinje, piliće… Kada je objavio prvi selfi iz štale, naišao je na oduševljenje i podršku javnosti. Njegov cilj bio je da ljudima pokaže svu ljepotu života na selu, a ljubav prema priodi i seoskim obavezama naslijedio je od oca i djeda.
Djed je ponosan na unuka, jer je nastavio da brine o imanju koje je on godinama gradio. Zadovoljni su i Dušanovi roditelji. I ponosni što je bio hrabar da piše i kada su mnogi u to sumnjali.
– Moji romani su 95 odsto istina, pet odsto fikcija, samo da bih zaštitio te ljude koje pominjem. Pišem jednu istinu, jednu svakodnevicu, nešto što jedan običan čovjek prolazi, ili je prolazio u nekom periodu života -zaključuje ovaj vrijedni mladić velikog srca.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu