Naime, Miki je odrastao sa majkom Mirjanom, ocem Mirkom, starijom sestrom Majom, bakom Angelinom i dekom Spasom u Kupinovu, koje je zbog njega postalo najpoznatije selo u Srbiji.
– Kad sam se rodio, doživio sam kliničku smrt. Jedva sam preživio! Bio sam dugo u inkubatoru. Vrat mi je i danas kriv jer su me tokom porođaja babice malo više povukle i istegle mi žilu. Majka mi je to ispričala tek kada sam napunio 20 godina – započinje priču Miki i dodaje da je još na rođenju bio “obilježen”.
– Bio sam skroz crn, a na čelu sam imao bijeli pečat. Žena koja mi je spasla život, jedna čuvena doktorka iz Zemuna, rekla je mojoj majci da su male šanse da preživim. Ali da, ako preživim, taj biljeg znači da ću biti zdrav kao dren, da će doći do velikih promjena u zemlji i da ću postati veliki čovjek.
I zaista, nikada nisam bio bolestan, nijednom nisam išao kod ljekara.
S druge strane, možda to ima veze sa tim što sam po rođenju dobio injekcije za imunitet. Nažalost, nisam postao veliki čovjek, nego budala iz rijalitija.
– Imao sam srećno djetinjstvo, ali sam bio smotan. Kao mali uvijek sam padao na glavu, nikad se nisam dočekivao na ruke. Tata mi je govorio: “Da izađem samo da pljunem, ti bi već ispao iz kreveca.”
Kad su mi kupili prvi bicikl, naučio sam da vozim, ali ne i da se zaustavim. Vozio sam dok ne udarim o kapiju, i to glavom napred.
Baba i djeda sa očeve strane, Angelina i Spasa, bavili su se poljoprivredom.
– Išao sam sa njima na njivu i radio sve seoske poslove. Sa šest godina sam zalivao rupe kada se sadila paprika… Baba je imala dvije tezge na pijaci, na kojima je prodavala sezonsko povrće, i radio sam sa njom. Sjećam se i da sam joj u drugom razredu osnovne škole pomagao da nosi neke džakove u Beograd. Išli smo ujutru zajedno, a vraćao sam se sam, jer je ona imala još nekih obaveza. Angelina mi je objašnjavala kojim autobusom da odem do Zemuna, pa bih tamo čekao da naiđe neko iz Kupinova kako bih zajedno sa njim ušao u autobus za selo. Kada sam malo porastao, nisam više želio da radim na njivi.
Tada je počeo da “hvata krivine”, ali ga je djeda tjerao da zasuče rukave:
– Subotom su sva djeca išla da se kupaju u Savi, a ja sa djedom da radim. Pokušavao sam da se izvučem, pa sam mu govorio da ne treba da se radi subotom. Na to mi je on iz šale govorio: “Pa jesi li ti subotar?!” Kad mi to ne bi upalilo, izmišljao sam da sam čuo da će padati kiša. Djeda je bio veoma vrijedan čovjek. Ustajao je u pet ujutru, odlazio deset kilometara pješke u šumu, hranio svinje i vraćao se, a onda išao na njivu i radio do osam uveče. Potom je dolazio kući da večera, pa odlazio u lov. Bio je mršav i mali, nikada umoran. Tako je radio do svoje 75 godine i umro je prirodnom smrću sa 84.
Đuričić je oduvijek bio tvrdoglav, pa je tako poslije završene osnovne škole odlučio da ga učenje više ne zanima.
– Upisao sam srednju Tehničku školu “Zmaj”, ali sam je napustio u prvoj godini i počeo sa djedom da se bavim uzgojem svinja. Roditelji nisu bili zadovoljni što sam napustio srednju, mama je brinula kako ću bez škole. Već tada sam znao da nisam za rad u fabrici ili posao koji ima radno vrijeme. Bio sam zreliji od vršnjaka jer sam se još u sedmom razredu družio sa tri druga iz sela koja su tada imala 35 godina. Poslije škole sam odlazio kod njih, slušao ploče, čitao knjige, prenosi Blic i dodaje da je odustao od školovanja siguran u to da će uvek moći da se snađe i zaradi za hljeb:
– U Kupinovi niko ne može da ostane gladan! Ovdje za pet dana čovjek može da zaradi nečiju platu, samo ako zapne. Uvijek sam bio za to da udarnički radim deset dana, ali da nemam šefa. Kad sam napustio školu, zaposlio sam se kod jednog od najvećih pčelara u Evropi.
U to vrijeme, Mikijeva majka Mirjana radila je dva posla, dok je otac volio da popije.
– Bila je zaposlena u firmi za konfekciju, a uporedo je pravila i prodavala fantastične torte i kolače. Mirko je bio boem. Kod nas u kući su svi bili vrijedni, sem njega, koji jedini nije radio kućne poslove, ali je imao hobije od kojih je zarađivao. Baba i djeda su ga razmazili i moglo mu se. Ipak, poslije srećnog djetinjstva uslijedio je period sankcija:
– Devedesete su bile najgore! Moja generacija je ostala željna svega. Proveli smo pubertet pod sankcijama. Bila je inflacija, ratovi u koje su odlazile komšije, rođaci, prijatelji…
Unuk naših porodičnih prijatelja, koji je rođen u zemunskoj bolnici kad i ja, nastradao je na Kosmetu 1999, spasavši jedan život.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu