Ovako svoju priču o borbi sa „dugim kovidom“ počinje Ivan M., jedan od desetine hiljada onih koji ma je oporavak od posljedica korone bio gori od same bolesti. Ipak, kako kaže, uspio je da pobijedi, sam, bez ikakvog „dopinga“ u vidu lijekova ili terapija, isključivo svojom voljom . I dodaje sve je u glavi!
– Da imam problem sa nečim što su već u to vrijeme nazivali „dugi kovid“ shvatio sam kada sam se poslije preležanog virusa vratio normalnom životu i svojim obavezama na poslu. Bukvalno, desetak minuta bilo kakvog fizičkog i mentalnog napora za mene je predstavljalo pravu golgotu. Umor, malaksalost, dekoncentracija, slabost, pospanost, pa osam sati lošeg sna i tako ukrug… Kući sam se sa posla vraćao potpuno iscrpljen, malaksao, sa bolovima u cijelom tijelu, posebno u zglobovima, cijeli moj život pretvorio se u stanje slično onome kada vas hvata grip i samo što vas nije oborio ponovo u krevet – priča naš sagovornik.
Da nešto definitivno nije u redu, shvatio je poslije prve iole veće fizičke aktivnosti.
– Koronu sam preležao sredinom decembra, a nešto poslije nove godine, kada je pao prvi veliki sneg, sin me je pozvao na tradicionalnu partiju „snježnog fudbala“, u obližnjem školskom dvorištu. Prihvatio sam, ne razmišljajući o posljedicama. A, onda je uslijedio kolaps – već poslije prvog jačeg trka ostao sam potpuno bez daha, doslovce sam se borio za vazduh. Bili su mi potrebni minuti da počnem normalno da dišem, a kada sam se smirio, osjetio sam jake bolove u plućima koji su trajali i sutradan. Shvatio sam da nešto nije u redu…”
Od tog momenta, kako kaže, počeo je da se plaši da se više nikada neće vratiti u normalno stanje:
– Malaksalost i umor su bili svakodnevni, popodnevni san nakon povratka sa posla bio je obavezan ako želim da preguram dan u iole pristojnom stanju. Najgore od svega je što se u mene uvukla hipohondrija, strah da je možda u pitanju nešto drugo, gore od „dugog kovida“. Pretraživao sam po internetu čega sve može da bude znak malaksalost i hroničan umor i bolje je da nisam… U međuvremenu zapao sam u začarani krug neaktivnosti, pa sam slobodno vijreme provodio gotovo isključivo u ležanju i odmaranju. Sa druge strane, i puškom me je teško naterati kod ljekara, a druge lijekove, osim brufena, ne pijem ni po koju cijenu, tako da sam se danima i nedjeljama mučio u tom statusu kvo..”
Upravo ta činjenica da je potpuno neaktivan, shvatio je kasnije, bila je ključ njegovog problema.
– Dosta se krećem i šetam, a neposredno prije početka pandemije i potom karantina, trčao sam skoro svakog dana svoju uobičajeno rutu od šest kilometara. Ako je ne pretrčim, onda je obavezno barem prošetam sa suprugom. Međutim, poslije preležane bolesti, umarao sam se nakon šest koraka. A šest kilometara su za mene bili misaona imenica. Supruga, inače ljekar, ubeđivala me je da se „klin klinom izbija“ i da moram da se aktiviram i pomjeram svoje limite izdržljivosti, ako hoću da mi bude bolje. Poslije dva mjeseca agonije, krenuo sam konačno u prvu dužu šetnju… i ostao bez daha već poslije sto metara. Izdržao sam kilometar i prečicom se vratio kući. Potpuno iscrpljen. Imao sam utisak da sam trčao maraton”.
Međutim, već sljedećeg dana počelo je da se dešava malo čudo.
– Sutradan sam već bio u primetno boljem stanju. Odmorniji, orniji, dah mi je bio dublji i i jači. Povećao sam i aktivnosti na poslu i primjetio da se više ne vraćam kući tako umoran i malaksao. Popodnevna drijemka je vrlo brzo izbačena iz dnevnog rasporeda. Na njeno mjesto je došla obavezna šetnja. Kilometar, dva , pa tri… U početku laganim, pa onda sve bržim hodom. Poslije nekoliko dana, prošetao sam svoju staru rutu od šest kilometara. Prvi put poslije korone. Shvatio sam da je to samo posljedica odluke da se pokrenem, da više ne ležim bespomoćno u krevetu. I da je u tome cijela stvar – kaže on.
Naš sagovornik kaže da je uveren da se mnogi zdravstveni problemi vezani za koronu rješavaju samo sopstvenom voljom.
– Znam i koliko je ljudi umrlo, koliko ih se jedva izvuklo posle nedelja provedenih na resporatoru. Lično poznajem neke od njih. Međutim, uvjeren sam da, kada je u pitanju oporavak od bolesti, mnogo toga, da ne kažem sve, zavisi od nas i od naše volje i sposobnosti da polako pomjeramo granice izdržljivosti. I svjestan sam da je sve u našoj glavi – završava svoju ispovest Ivan, piše Blic žena.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu