On je ogledalo sistema Republike Srpske u kojem se decenijama odluke javnih preduzeća prvo potpisuju, zatim padaju na sudu, a na kraju se njihov račun ispostavlja građanima. U proteklim decenijama samo na ovaj način izgubljeno je na stotine hiljada maraka.
Jedini problem u ovom krugu koji ne bi trebalo da bude začaran, jeste što građani još uvijek nisu uzeli govnjive motke u ruke i krenuli u akciju.
Sud je u slučaju Stevića rekao svoje. Inspekcija je, prema navodima iz postupka, takođe rekla svoje. Sada je u priču uključeno i dobojsko tužilaštvo. Ko će odgovarati ako je nezakonita odluka napravljena svjesno, nepromišljeno ili iz ličnih razloga?
Potencijalna kazna od 100.000 maraka nije novac napaćenog direktora, napaćenog člana uprave ili onoga ko je potpisao spornu odluku. To je novac javnog preduzeća, odnosno građana.
I upravo tu počinje prava priča.
Ako neko zna da će posljedice njegovog potpisa snositi neko drugi, kakav je motiv da sljedeći put bude oprezniji? Pa da, uvijek ide ona dobro poznata: „Nisam ja radio u to vrijeme“.
Ako se izgubljeni sudski spor knjiži samo kao još jedan poslovni trošak, onda nezakonita odluka postaje gotovo besplatan rizik za onoga ko je donosi.
Stevićev slučaj zato ne bi trebalo završiti posljednjim ročištem. Trebalo bi pogledati koliko su javna preduzeća u Srpskoj izgubila na sporovima zbog nezakonitih otkaza, preraspodjela, mobinga i drugih nezakonitih odluka, ko ih je potpisivao i da li je iko zbog toga ikada odgovarao.
Nije problem samo kada javno preduzeće izgubi spor. Problem nastaje kada izgubi spor, plati ga našim novcem i nastavi dalje kao da se ništa nije dogodilo.
Tada presuda više nije samo zaštita radnika, ona postaje račun za sistem koji očigledno nema dovoljno razvijen mehanizam odgovornosti.
Račun, kao i uvijek, na kraju stiže građanima.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.