U studiji Alije Đogovića „Alija Đerzelez mit ili stvarnost“ ozbiljno se raspravlja o jednom od najznačajnijih bošnjačkih mitskih junaka.
Do prije samo nekoliko mjeseci, odlazak Milorada Dodika i SNSD u opoziciju, nakon skoro dvodecenijske vladavine u Srpskoj, djelovalo je kao neminovnost.
Nevjerovatno i nedopustivo je da ljudi koji žive na samo par kilometra od užeg centra grada nemaju ni metar trotoara, nemaju kanalizaciju, vrtiće, dječija igrališta su u katastrofalnom stanju, a puteve „krase“ rupe, prašina i popucao asfalt.
Promašen penal protiv Borca i izgubljen trofej Kupa SFRJ, gubitak finala Kupa Evropskih šampion u dresu Olimpik Marseja protiv svoje Zvezde, prečka na Svjetskom prvenstvu u Italiji protiv Argentine...
Učionice prokišnjavaju. Zimi se griju pretpotopskim pećima na drva i ćumur. A neke škole imaju i vanjski toalet, ili narodski rečeno, poljski klozet. Istina, u nešto modernijoj varijanti.
Odlaze, jedan po jedan, ti ljudi koji su bili tu kada je moja generacija počinjala da radi novinarski posao.
“Da je dobro ovdje, ne bih gledao da odem.” Sva patnja stane u ovu rečenicu. Tako tužna, mučna i tako istinita. Kad pogledate oko sebe, svjedočite kako neko želi da ode, neko uveliko planira, nekoga samo korak dijeli da izađe iz ove zemlje.
Ko god je proteklih dana kročio u banjalučku Gimnaziju svojim očima je vidio gdje učenici i profesori rade i uče. Nisu u to trebali da ih uvjeravaju ni snimci, ni fotografije.
Ako bi neki autor sa ovih prostora istovremeno trebalo da bude član velikih organizacija za kolektivno ostvarivanje muzičkih prava, srpskog Sokoja, Amusa (BiH) i hrvatskog Zampa, onda bi to svakako trebalo da bude pokojni kompozitor Josif Runjanin.
Da li tužilaštva rade toliko loše da je morao da reaguje Milorad Dodik ili tužilaštva rade loše upravo zbog Dodika i njegovih „reakcija“?
Da u MUP-u RS ima zdravih snaga pokazala je istraga poslije ubistva Radenka Bašića načelnika u PU Prijedor, a koje je rasvijetljeno u roku od sedam dana.
Prođe 30 godina od pokolja u Sijekovcu, po mnogima prvog ratnog zločina počinjenog u posljednjem ratu u BiH. Gorki jubilej.
Savez nezavisnih socijaldemokrata, Socijaldemokratska partija BiH, Srpska demokratska stranka, Stranka demokratske akcije… Previše, a premalo demokratije. Zvanično, živimo u višepartijskom sistemu, nezvanično, u iskrivljenom jednopartijskom.
Ako nemaju hljeba, neka jedu kolače. Možda ovo i nije rekla Marija Antoaneta, supruga Luja XVI, kako joj to prišivaju, ali bi ovu visprenu izreku mnogo njih rado potpisalo.
Ako se pogrešno parkirate, pa ne platite kaznu, zna se: neće vam država dozvoliti da registrujete auto. Ako zaboravite da platite račun za struju, vodu, internet… isključiće vam, pa gledajte šta ćete. Ni ne pomišljajte da zakasnite sa ratom za kredit! Naći će vas bankari i u mišjoj rupi.
Pucanj u Radenka Bašića, načelnika u PU Prijedor, pucanj je u svakog stanovnika Srpske, pucanj u državu!
Uvijek kada se dešava neki novi veliki rat na našoj planeti, vjerovatno je posljedica nekih prethodnih ratova koji sežu duboko u prošlost civilizacije. U potrazi za drevnim geostrategijama i izvorištima ratova, kakav je trenutno rusko-ukrajinski, valja se podsjetiti starih manuskripta.
Nemoguće je da imamo toliko međusobnih optužbi političara za kriminal i korupciju, a da niko ne odgovara. Nemoguće je da su baš svi lopovi, kao što je nemoguće i da su svi čisti. Moguće je samo jedno - da pravosuđe „snom mrtvijem spava“.
Dvadeset dvije godine obilježavamo 24. mart, dan početka agresije na SRJ, sa uvjerenjem da zapadni svijet zapravo ne razumije značenje pojma teritorijalni integritet i odredbe povelje Ujedinjenih nacija kojima se garantuje suverenitet zemalja njenih članica.
Sastanci, razgovori, pregovori, obećanja i ništa. Tako i dalje neradna nedjelja za radnike ostaje san, a za nadležne ne tako urgentno pitanje.
