
Život u paralelnoj stvarnosti
Postojanje dvije potrošačke korpe nije nikakva novost na ovim prostorima. Zvanična, u koju malo ko vjeruje, i nezvanična, sa realnijim odnosom prema životnim troškovima, paralelno žive uglavnom u kriznim vremenima.

Postojanje dvije potrošačke korpe nije nikakva novost na ovim prostorima. Zvanična, u koju malo ko vjeruje, i nezvanična, sa realnijim odnosom prema životnim troškovima, paralelno žive uglavnom u kriznim vremenima.

Kako bi bilo dobro odmetnuti se u planine, u šume, piti vodu iz rijeka i potoka, pa nek’ me sto puta zovu divlja. Ko bi bio divljiji, konji ili ja?

Iako su od završetka građanskog rata prošle dvije i po decenije bahatost nije napustila glave nekadašnjih lidera SDS, a danas, kako sami sebe zovu, “Stvaraoca” Republike Srpske.

Nakon burne rasprave o Pelješkom mostu i zabrani posjete Mila Đukanovića, može se reći da je konačno na red, kada je u pitanju vitalni nacionalni interes, došlo nešto što nas se tiče.

Nakon što je u ponedjeljak objavljena informacija da je hirurg Marinko Lovre pravosnažno osuđen na godinu dana zatvora svi su pohvalili rad pravosuđa. Međutim, već drugi dan smo dobili novi šamar.

I prvog dana našeg postojanja stvaraoci rekoše: „Neka bude Republike Srpske“.

Pravosnažna presuda hirurgu Marinku Lovri od godinu dana zatvora pokazala je da ima nade za domaće pravosuđe, ali i potvrdila da je apsolutno sve do tužilaštva, te načina izvođenja dokaza.

Htjela je da ga napusti. Dozlogrdile joj batine, uvrede, ljubomorne scene. Htjela je, ali nećeš, bato! On ju je presreo na ulici, polio benzinom i živu je zapalio pred maloljetnom kćerkom!

Između vlasti i opozicije u Srpskoj nema razlike. Pokazali su to lideri parlamentarnih političkih partija prije dva dana na Palama. U ratnoj prestonici potpisali su sporazum sa prvim predsjednikom NSRS Momčilom Krajišnikom o isplati valorizovane ratne naknade poslanicima prvog saziva parlamenta, članovima Vlade i tri člana Predsjedništva Srpske, a sve bi trebalo da košta preko 10 miliona KM.

Politika i struka se odavno već prepliću kada su u pitanju odluke oko mjera koje se sprovode povodom pandemije korona virusa. Svi mi koji smo poštovali, i dalje poštujemo, propisane mere počinjemo sumnjati u sve, a čak ni pojedine teorije zavere više ne djeluju toliko nenormalno.

Područje Istočnog Sarajeva predstavlja pravu Meku za opasne kriminalce iz regiona, ali i iz Republike Srpske.

Opljačkane i opustošene fabrike od Bosanskog Grahova do Drvara i Bihaća zatrpane su sa skoro 300 tona smeća uvezenog iz Italije. I bilo bi toga još mnogo, mnogo više, da se narod nije digao, blokirao puteve i stao pred šlepere.

Marko ima 18 godina, uskoro završava srednju i ne planira da ide na fakultet. Kaže da mu diploma ne treba, jer se može uspjeti i bez nje. Kaže: „Ako zatreba mogu i da je kupim“.

Dragan Mektić i Fahrudin Radončić, bivši ministri bezbjednosti BiH, jedan drugog su javno optužili da je kriminalac, iznoseći sve i svašta, a da se niko u pravosuđu nije ni počešao. Dakle, ljudi koji su do juče navodno brinu o bezbjednosti svih nas došli su u poziciju da jedino javno mogu da kažu što imaju, jer ne mogu ili ne žele da kroz institucije promijene bilo šta. Koja god da je opcija u pitanju, mnogo je brate, čak i za zemlju apsurda kakva je ova u kojoj se nalazimo.

Ima li neko, u vaskolikoj Republici Srpskoj, a bogami i Bosni i Hercegovini, da nije pogedao video snimak Mektićevog „pjena partija“ na rijeci Ukrini? Teško. To je spektakl koji se ne propušta!

Posljednjih dana javnost je imala priliku da pročita detalje novog šokantnog slučaja trgovine djecom u Republici Srpskoj.

„Nemam izbora, ćutim i trpim, moram.“ Koliko smo puta to čuli: na ulici, u kafani, na autobuskoj stanici? I ko izgovara ove riječi? Beskućnici? Prosjaci? Žrtve ratne torture? Ne. To su riječi koje svakodnevno ponavljaju hiljade radnika i radnica u Republici Srpskoj.

Ako čitamo o životima velikih ljudi, shvatićemo da su, gotovo bez izuzetka, pronašli nevidljivu sponu između čovjeka i zvjezdanog svoda koja im je omogućavala da dobrotu udahnu čovječanstvu. Grčka mitologija ima Giga, pastira, koji je na ljestvici bića vrlo, vrlo visoko.

Škole u Republici Srpskoj svake godine u prosjeku broje manje 226 prvačića unazad pet godina. A svake godine školu ispiše oko 450 đaka, jer ih roditelji vode sa sobom u inostranstvo.

Kada bi neki stranac zalutao u Bosnu i Hercegovinu i pokušao shvatiti ko sve živi u ovoj zemlji vjerovatno bi ubrzo odustao od te namjere, jer mu ništa ne bi bilo jasno. Ali, ne treba zamjerati tom strancu kada ni mi sami više ne znamo ko smo dok nam neka stranka to ne kaže.