Prljava nam je politika, pa takav mora biti i Vrbas, reče kao iz topa sredovječni Banjalučanin, koji se redovno sunča na gradskoj plaži kod Zelenog mosta. Pa, zar se od ove politike ne može pobjeći ni na kupanje? Kod nas izgleda – ne.
Radnici koje poslodavci neće da prijave, koji zaradu primaju na ruke, koji su prijavljeni na minimalac, koji moraju dio para da vraćaju gazdi, koji rade do iznemoglosti… nesrećni su ljudi. Takvi ljudi ne mogu da rade kvalitetno, nisu zadovoljni uslovima rada, kivni su na državu i na sve oko sebe, a potajno većina njih osjeća krivicu što svojoj porodici ne može da doprinese više. Iako su svjesni da nije do njih to što rade deceniju bez dana radnog staža.
Zamislite kakvu agoniju prolazi neka porodica kada duže od godinu dana ne zna ko je odgovoran za smrt njihovog sina, supruga ili oca.
Kako da budu zadovoljni građani ove države oni kojima je, zbog nemaštine, i putovanje u zemlje okruženja samo pusti san?!
Dok se sliježu uvrede sa posebne sjednice Narodne skupštine, hajde da razmotrimo obe opcije za Republiku Srpsku u slučaju pelješki most.
Da je stanje u visokom obrazovanju kod nas daleko od bajnog znaju svi koji su ikada nogom kročili na bilo koji od naših fakulteta.
Kada je u pitanju rad pravosuđa, a u zadnje vrijeme rad Osnovnog suda u Banjaluci, svaki dan bismo mogli pisati komentare o njihovom neradu i propustima i opet ne bi sve obuhvatili.
Srpske žrtve iz proteklog rata u Bosni i Hercegovini godinama se ignorišu od strane visokih predstavnika i većeg dijela međunarodne zajednice, zbog čega se s pravom može postaviti pitanje da li su Srbi za njih građani drugog reda, pa njihove žrtve nisu ni važne.
Koliko god nekima bilo smiješno i zvučalo uzaludno što se Republika Srpka brati sa Južnom Osetijom, Merilendom ili nekom drugom državom ili pokrajinom za koje neki nikada nisu ni čuli, ona na to ima pravo. Zamjeriti joj na toj saradnji, kao i na dobrim odnosima sa Srbijom i Rusijom, u najmanju ruku je smiješno, jer su to zemlje koje vežu mnoge stvari.
Teško onome ko lijekove mora da nabavlja u našim apotekama!
Da je Bosna i Hercegovina zemlja apsurda to je svima poznato, ali svakim danom imamo sve više primjera koji potvrđuju da nismo sve vidjeli kada je riječ o glupostima koje čine naši funkcioneri.
Vjerovatno je svijest ljudi o značaju zaštite životne sredine bila niska i prije, ali je zato stručnjacima dato da se brinu o prirodnim resursima. Tako je, između ostalih stvari, do 1992. godine kod nas na snazi bila jasna računica – na metar kubni posječene drvne mase morala se pošumiti površina od 14 metara kvadratnih površine. I sada postoje odredbe o pošumljavanju, ali nisu ovako matematički precizne.
Više mladih pogine u saobraćaju, nego u ratovima. To su svjetske statistike. Ako ovaj varljivi mir potraje još koju godinu i mi ćemo dostići svjetski nivo. Jer, za samo šest godina u Republici Srpskoj je u saobraćajnim nesrećama poginulo 810 ljudi. Dakle, skoro svaki drugi dan jedna sahrana. Bijeli kovčezi i očajni roditelji najčešća su slika sa tih sahrana. Jer, statistike kažu i ovo: najčešće u saobraćaju ginu mladi ljudi, a najčešći uzrok tragedija je prebrza vožnja, pogotovo noću.
Ko smo mi? – Građani. Šta hoćemo? – Hoćemo u EU. Zašto? – Nemamo pojama, tamo su valjda bolje plate.
Pesimistične stručne prognoze kažu da će u Republici Srpskoj za deset godina da živi oko 700.000 stanovnika, od čega će polovina da bude starija od 65 godina. Najviše će da stradaju sela i manje opštine.
Da su znali da će, na putu u bolju budućnost, zapeti u BiH, Ali iz Avganistana i Jasir iz Pakistana bi vjerovatno ostali u svojim otadžbinama i čekali da kao ljudi poginu u nekom bombaškom napadu. Jer, dok se za napaćene žene sa djecom čak i u dušama balkanskih ksenofoba nađe poneka samislosna riječ, tamnopute muškarce u najboljim godinama niko ne voli da vidi čak ni na televiziji, a kamoli u sopstvenom dvorištu.
Odlazak ljudi sa sela u gradove neminovno prati industrijalizaciju, te je i kod nas počeo prije bar pola vijeka. Ali vidjeti oko 1.000 opustjelih sela u Srpskoj, u kojima danas više nema nikoga ili potpuno sami žive jedno-dvoje staraca, nije zbog toga ništa lakše.
Već sedam mjeseci zaredom naša industrijska proizvodnja bilježi pad. Gotovo svaka oblast u prerađivačkoj industriji je crvena, a upućeni kažu da bi pokazatelji bili znantno povoljniji da Rafinerija nafte radi i da „Elektroprivreda RS“ nije u problemima. Istovremeno, što je i logično, raste uvoz nafte i električne energije, a smanjuje se izvoz.
Sama informacija da je neko u po dana u centru grada i pred velikom brojem djece brutalno pretučen ledi krv u žilama.
Loša privatizacija i nesposobnost domaćih političara polako nam dolaze na naplatu. Koliki će ceh građani na kraju platiti ostaje da se vidi, a sudeći po porukama koje ovih dana čujemo iz Pravobranilaštva BiH, prognoze nisu nimalo optimistične.
