Šta prvo pomislite kad neko pomene „potencijal“? Dobro, preskočićemo „čarobne tabletice za prave muškarce“ sa crvenim štiklama kao zaštitnim znakom. Kad zanemarimo ovu provokaciju, prva asocijacija je, naravno, „ogromni potencijal za razvoj turizma u RS“.
Sjedneš u automobil, povučeš pojas, zakopčaš, prije nego što i okreneš ključ u bravi. Sve skupa, tri jednostavna pokreta i nekoliko sekundi posla. Ali vrlo dragocjenih sekundi, koje mogu da nam spasu glavu u presudnom trenutku.
Nećemo sad o uspješnim, obrazovanim i tip-top dotjeranim majkama četovoro djece, koje u prigodnim emisijama cvrkuću kako je „sve moguće, samo se treba dobro organizovati“. Takve će dobiti priliku, kad se organizuju sa prosječnom platom i prosječnim poslom, kakve obavlja 80 odsto prosječnih mama i tata u Republici Srpskoj. I kad prestanu jahati cijelu bližu i dalju rodbinu, a bogami i širu društvenu zajednicu, svojim majčinstvom.
Bacajući drvlje i kamenje na novu programsku deklaraciju SDA, stranke iz Republike Srpske, slučajno ili ne, preskaču dio u kome Bakirova partija najavljuje da će za svoje ciljeve tražiti partnere među strankama drugih naroda u BiH.
Bolje je da se sami sklone, nego da uđemo u procedure dokazivanja gubitaka, jer bismo mogli svašta otkriti. Poručio je to premijer Srpske Radovan Višković direktorima šumskih gazdinstava, koji su, prodajući gotovu šumu za gotove pare, naslagali milionske gubitke.
Privatno obrazovanje nije nikakva novost, niti neka velika aždaja od koje treba bježati, ali budimo realni, to je samo u bogatim društvima, za privilegovane slojeve i za one koji obrazovanje cijene. Onima koji to nisu, privatno obrazovanje, bilo da je visoko, srednje ili eventualno osnovno, ama baš ništa ne znači, osim možda onog grožđa visoko na grani, koje nikada neće dohvatiti.
Početnik je uvijek kriv, pa makar bio bolji od boga. Tako je u svemu, pa i u saobraćaju. Mladi vozači su unaprijed proglašeni nesposobnim, čak su i žigosani obavezom da na automobilu nose veliko slovo P. Mada je taj znak zamišljen kao simbol za početnika, na koga treba pripaziti, u mnogim situacijama na putu on bi mogao da označava i profesionalca. Da, profesionalca, i to u odnosu na one nadobudne, nasilne „tatine sinove“, koji voze već deceniju, a koji ne poštuju ni boga, ni zakon.
Kardiovaskularni bolesnici u Srpskoj mjesecima moraju da čekaju na holter ili ultrazvuk, strahujući u međuvremenu hoće li ih srce izdati ili će dočekati preko potrebni pregled.
Početkom iduće godine počinje snimanje dokumentarno-igranog filma o operaciji „Koridor“. Sve što je srpsko na ovim prostorima trebalo bi da stane iza ovakve namjere vlada Srpske i Srbije, odnosno Republičkog centra za israživanje rata, raznih zločina i traženje nestalih. Ne zbog toga što ne znamo šta je 1992. značilo spajanje istočnog i zapadnog dijela Srpske, već zbog nečeg drugog.
Banjalučki inspektori Srđan Radulović i Ognjen Stijak osuđeni su nakon ponovljenog suđenja na blaže zatvorske kazne, a presudu su dočekali na slobodi.
Višegodišnje vapaje poslodavaca da im se sa grbače skine i posljednji dio tereta porodiljskog bolovanja za radnice koje su zaposlene kod njih, napokon su čuli oni koji su trebali da čuju.
Kuda srlja ovaj voz i ima li mašinovođe u lokomotivi? Ovo bi se pitanje moglo odnositi, naravno, na stanje u „Željeznicama RS“, ali i na političku situaciju, na strategiju privrednog razvoja zasnovanu na jeftinoj radnoj snazi i pljački prirodnog blaga, na demografske perspektive u zemlji u kojoj su gusto naseljena jedino groblja, na obrazovanje koje će, kako nam obećaše, koliko sutra biti reformisano tako žestoko da ga ni rođena učiteljica neće prepoznati.
Voze nas penzioneri, hljeb mese frizeri, u kafanama služe ljudi koji nisu ni prošli pored ugostiteljske škole, stanove kreče gimnazijalci bez zaposlenja…
Sjećate li se onih silnih srpskih lobista po Americi i spoljnopolitičkih analitičara koji su tvrdili da nema ništa od imenovanja američkog specijalnog predstavnika za Zapadni Balkan? E, pa, pogriješili su. Nadjačali su ih bošnjački, albanski, hrvatski i ko zna kakvi još lobiji, a razne rezolucije u Kongresu, koje su pozivala na jači američki uticaj u ovom dijelu Evrope, postale su stvarnost.
Počela je školska godina, po planu, programu i bez problema. To je juče bila glavna vijest u Republici Srpskoj. Čelnici politički, od predsjednika skupštine i premijera, do ministara raznih, rastrčali su se po školama da se slikaju sa đacima i izjave po koju pametnu. Predsjednica Republike je čestitala prosvjetarima i učenicima. Sve u svemu, svečano i radno, sve pršti od optimizma i velikih riječi.
Već godinama slušamo kako je Bosna i Hercegovina loša država, zemlja bez potencijala, puna apsurda, loših zakona, lošeg sistema… Zemlja koja je osuđena na propast. Čak i oni koji su na čelu države govore da je ovo loša zemlja, da će se raspasti, tvrdeći da je neodrživa.
Republika Srpska će dobiti novu školu za novo doba i to, evo odmah, za koju godinu. Tako su bar najavili politički prvaci Srpske: predsjednica Željka Cvijanović, premijer Radovan Višković i ambiciozna ministarka prosvjete Natalija Trivić. Premijer reče da je plemenita namjera da se reforma obrazovanja, i to radikalna, temeljita, takoreći nemilosrdna, obavi do kraja mandata aktuelne vlade. A to znači do kraja 2022. godine.
Kako se približava jesen mnogim građanima pada mrak na oči, s obzirom na činjenicu da je ovo doba godine karakteristično po troškovima koji velikoj većini naših porodica zadaju glavobolju.
Banjaluka sa ponosom ističe da je grad zelenila, aleja i stoljetnih drvoreda od kojih su pojedini proglašeni nacionalnim spomenicima. Ta titulu nosi i odgovornost, koja je stavljena u drugi ili možda treći plan, jer kako drugačije objasniti događaje koji se već godinama ponavljaju.
Kad su glasnici, u Srednjem vijeku, donosili loše vijesti, recimo o nadiranju neprijateljske vojske ili epidemije kuge, nosili su na glavi crnu kapu. Te su kape čuvari s kula mogli vidjeti još iz daljine. Nezgodan moment za čuvare trona. Valjalo je stati pred vladara i izgovoriti sudbonosno: „Mrka kapa”. Ili jednostavno – ubiti glasnika.
