Jedna četvoročlana porodica u Srpskoj, koja preživjava od dvije plate iz realnog sektora, za hranu dnevno na raspolaganju ima svega 13 maraka.
Posljednjih dana pažnju domaće javnosti zaokuplja presuda Radovanu Karadžiću. Sasvim neopravdano jer javnost naprosto ne uviđa složeniji istorijski kontekst koji je upravo i omogućio da ironija, a ponekad i komedija, postanu noseće ideje našeg nacionalnog identiteta.
Kada spojite bahatost vozača, rješenje nadležnih nad putevima koje je osmišljeno samo da se izbaci iz ruke, nerad rukovodstva mjesne zajednice i nezainteresovana policija, na raskršću na izlazu iz Banjaluke prema Prijedoru svakih nekoliko godina dobijete smrtni slučaj.
Prijava o polnom nasilju nad četrnaestogodišnjom djevojčicom u Banjaluci šokirala je javnost.
Ni u trenutku okončanja rata BiH nije bila podijeljena kao sada. U jesen 1995. osjećalo se olakšanje, sreća, kraj nečeg zlog.
“I premijer RS Aleksandar Džombić je upoznat s tim da je sudski postupak protiv mene bio politički motivisan.”
Malo šta ima gore za jednog roditelja nego da gleda kako zloćudna bolest steže kandže oko njegovog djeteta.
„Porodica se danas optužuje za brojne nedostatke i probleme, a istovremeno se ne zna ni koje vrijednosti treba da zagovara i da prenosi djeci“. U ovoj izjavi univerzitetske profesorke Aleksandre Hadžić dobro se oslikava poveliko breme problema sa kojima se kao društvo i kao porodice borimo.
Oni koji u Narodnoj skupštini kupuju poslanike, oni koji kradu vreće glasačkih listića i oni koji imaju pare da kupe izbore pustili su opasne kovanice – svi političari su isti, a narod ima vlast kakvu je sam izabrao.
Policijski službenici, koji su bili učesnici Vojske RS, u ne tako davnoj prošlosti sigurno nisu mogli ni slutiti koliko će im danas biti opterećenje njihov ratni staž.
Srpskim političarima u BiH, zbog političke korektnosti i mogućeg gubitka izbora, zabranjeno je kritikovati Srpsku pravoslavnu crkvu, Aleksandra Vučića i Rusiju. Hrvati ne smiju dirati Vatikan, Hrvatsku, EU i NATO, a Bošnjaci Erdogana, Islamsku zajednicu i Osmanlije.
U očima i srcima ljudi koji su prisustvovali ekshumaciji posmrtnih ostataka ubijenog mladića Davida Dragičevića mogla se samo vidjeti velika tuga i bol, dok je njegova majka skamenjena posmatrala kako radnici vade kosti njenog sina iz zemlje.
Strani mediji Bosnu i Hercegovinu predstavljaju kao siromašnu, malu, zaostalu, pustu, zemlju punu mržnje i podjela, zemlju u kojoj se rat još uvijek osjeti u vazduhu.
Izjava Vukote Govedarice da ga je Milorad Dodik pozvao telefonom i ponudio mu da bude ministar u novom Savjetu ministara BiH više nije vijest, već još jedan dokaz kako stoje stvari. Kakvi stranački sastanci i pregovori, kakva koalicija srpskih stranaka u Sarajevu… treba da bude onako kako lider kaže i nikako drugačije.
Kad žena godinama otplaćuje kredite za porodičnu kuću, pa se negdje usred 68. rate razvede, porodica bivšeg supruga je lijepo izbaci iz te kuće, sve sa djecom, bez alimentacije, naravno. I šta? Ništa. Niko nije nadležan! Može samo na sud, da se suduje do sudnjeg dana.
Prema rezultatima nedavno sprovedene ankete, velika većina građana RS podržava ponovno uvođenje obaveznog služenja vojnog roka.
Lažna zvanja i diplome kod nas su, očigledno, prevruć krompir kojeg se niko ne želi hvatati.
Da od upravljačke strukture zavisi i rad kompanije potvrđuje i slučaj javne kompanije „Elektroprivrede RS“. Ovo preduzeće upravlja najvećom imovinom u Republici Srpskoj i može da proizvodi čak trećinu više električne energije nego što su potrebe domaćih potrošača.
Kradu naše glasove! Štimaju rezultate! Neću da glasam, jer to nema smisla: kako god ja glasao, ONI će pobijediti! Ovakve i slične jadikovke slušamo godinama i to uglavnom od anonimnih građana. A kad se postavi pitanje ko je ukrao glasove, gdje i za čiji račun, svi zaćute!
Prikriti, fingirati i spinovati krivična djela postao je modus operandi u svakodnevnom radu policijskih agencija.
