
Krivi smo mi
Oslobađajuća presuda Naseru Oriću koja se u jednom dijelu BiH slavila, a u drugom dočekana sa tugom, bijesom i nevjericom, još jednom je pokazala duboke podjele unutar BiH.

Oslobađajuća presuda Naseru Oriću koja se u jednom dijelu BiH slavila, a u drugom dočekana sa tugom, bijesom i nevjericom, još jednom je pokazala duboke podjele unutar BiH.

Za nekoliko dana Republika Srpska će na Banjalučkoj berzi prodati 64,99 odsto akcija Rudnika željezne rude „Ljubija“. Početna cijena je 69 miliona KM, pa ko da više. Sve su prilike da će kesu odriješiti „Israeli Investment Group“, koji je ranije za isti paket već nudio 92 miliona KM.

Pravda je odavno doživjela poraz u Bosni i Hercegovini, a juče je i definitvno sahranjena. Ukop je obavljen, da ironija bude još veća, u Sudu BiH, instituciji koja je kao nijedna druga trebala da je provodi.

Nakon četiri godine jednomjesečnih sastanaka i dobijanja plate za par sati „rada“ političari imaju privilegiju da platu primaju još neko vrijeme i nakon isteka mandata.

Svaki dan svjedočimo tome da bolnicama nedostaju lijekovi za pacijente, da nema posteljine, dovoljno kreveta, da je sve staro, ali ne – nismo oguglali na takve uslove.

Bosna i Hercegovina je već odavno država nepovjerenja, država u kojoj entiteti kao da vode hladni rat, a narod iz dana u dan gubi povjerenje. Slučaj sa obezbjeđivanjem srpskog člana Predsedništva BiH Milorada Dodika samo je još jedan dokaz da sve ovo teško funkcioniše i da nepovjerenje samo isplivava na površinu.

Idilična slika trojice članova Predsjedništva BiH, koja su se na dan inauguracije srdačno rukovali, smješkali i „nikad brže“ dogovorili ko će biti predsjedavajući u narednih osam mjeseci, trajala je svega tri dana. Ovim su potvrđena predviđanja političkih analitičara da nas u naredne četiri godine, bar što se tiče ove institucije, čekaju samo burne rasprave i neslaganja oko većine pitanja.

Kada bi se učinak vlada ocjenjivao prema prvim izjavama i potezima mandatara, onda bi Radovan Višković vjerovatno bio najbolji premijer u istoriji Republike Srpske.

Porodice žrtava ratnog zločina u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu više od 26 godina čekaju da domaće pravosuđe procesuira mučki napad na kolonu JNA.

Kazna mora da boli, poručuju iz Agencije za bezbjednost saobraćaja aludirajući na neprimjerene sankcije sudija prema onima za koje je dokazano da su pijani sjeli za volan, izazvali saobraćajanu nesreću sa smrtnim posljedicama.

Još nisu ni zagrijali skupštinske klupe, a već je pukao brak između koalicionih partnera u Srpskoj, čime je potvrđena trenutna politička slabost Marka Pavića i dijela DNS koji ga podržava, a o čemu se već dugo šuška.

U Srpskoj svaki treći dan bude sahranjen jedan čovjek, koji je život izgubio u saobraćaju.

Muž, očigledno dobro podnapit, a bijesan što njegova žena na slavi igra i veseli se, uhvatio ju je za kosu i divljački udarao njenom glavom o sto, kao da hoće da joj smrska lobanju. Prijatelji, rođaci i kumovi su nastavili da igraju kolce i – tu se film prekida.

Ostvariti se u ulozi roditelja danas malo kome dolazi lako i bez problema. Jednima nedostaje posao i materijalna sigurnost, drugima je sve teže da nađu partnera sa kojim bi mogli da stvaraju potomstvo, trećima nedostaje uslovan stan za odgovorno podizanje djece i tako redom. Ali najteže je, vjerovatno, onima koji odluče da budu roditelji i onda se suoče sa problemima neplodnosti i borbom za potomstvo.

Posjete nekim ugostiteljskim objektima postaju sve rizičnije, s obzirom na to da je dokazano da su mnoga gotova jela u njima puna – bakterija?!

Potencijalni politički partneri na nivou BiH već su zapeli, a zvanične razgovore oko formiranja vlasti još nisu ni pošteno započeli.

Bogata Danska sigurno može sebi da priušti jedinstvenu stopu PDV od 25 odsto. Većina njenih građana vjerovatno ne razmišlja da li će otići na drugi kraj Kopenhagena da kupi dječju odjeću na akciji.

Mučan je osjećaj raditi mjesec dana da bi, kad se plate svi troškovi, za hranu dnevno ostalo 13 KM.

Visoki predstavnik međunarodne zajednice i političari u BiH već dugo igraju po sistemu spojenih posuda.

Daš radniku 500 maraka na račun, za taj iznos uplatiš poreze i doprinose. Lažiraš troškove. Izvučeš dobit i onda radnicima podijeliš po 300 maraka. Računaš da plaćaš radnike prosječnom republičkom platom, ali državu i zaposlene zakineš za prihode i visinu penzija.