Posmatrajući rad banjalučkog tužilaštva poslednjih godina možemo zaključiti da je njihovoj Boginji pravde najverovatnije spao povez sa očiju.
Zahvaljujući nepotizmu, korupciji, ljudskim i građanskim pravima koja postoje uglavnom samo na papiru, neodržavanju izbora u Mostaru, ozbiljnim optužbama za krađu glasova u Tesliću, zabranama okupljanja, ućutkivanju novinara i krađama na izborima inače, Bosna i Hercegovina, zemlja koja teži da bude demokratska, uspjela je da danas ima manje demokratije nego prije pet, pa i deset godina.
Argumentacija o takozvanoj sveprisutnosti nasilja nad ženama je jezički neprecizna, logički nepravilna, istorijski neutemeljena i suprotna svakodnevnoj praksi.
Prijaviš se na elektronsku licitaciju, pa spuštaš cijenu do besvijesti, da razbiješ konkurenciju, a onda, na višestruko vrednijem javnom tenderu cijenu te iste robe digneš za 300 odsto i – pobijediš. I sve po zakonu.
Curenje i gorenje veoma opasnog ulja piralena prošlo je skoro neopaženo, iako je to moglo izazvati neviđenu hemijsku katastrofu u Banjaluci.
Zbog nekolicine „papaka“ koje ne mogu da kontrolišu, partije su, izgleda, spremne glasačima oduzeti pravo da na izborima biraju pojedince, a ne samo političke partije. I još nešto. Spremne su poštenim poslanicima oduzeti pravo na lične glasove, a time vjerovatno i ulazak u parlamente.
Oni koji su imali sreće da Bosni i Hercegovini vide leđa i dokopaju se neke od evropskih država, onima koji su ostali poručuju da ne čase časa, nego da brže-bolje učine isto.
I roditelji zdrave djece su danas pod konstantnim stresom, a kamoli oni koji svaki dan žive sa nekom teškom ili hroničnom bolešću djeteta. Koliki je i kakav taj teret, te kako se s njim nositi, najčešće samo oni znaju. I u tome je, zapravo, i svojevrsni problem.
Poput svega ostalog, i obrazovni sistem se u Srpskoj nalazi na aparatima. Tako je odavno, posebno sa osnovnim obrazovanjem.
Neočekivano se pred trijumviratom i vaskolikim političkim komesarima ukazao nerješiv problem.
Poslovica „Kakvi zakoni, takva i država“ upravo opisuje stvarno stanje u našoj državi, a da su nam zakoni šuplji kao sir skoro svakodnevno se možemo uvjeriti.
Osim činjenice da vodeći političari u Srpskoj mogu civilizovano da razgovaraju, u vijesti da Milorad Dodik dogovara koaliciju s Vukotom Govedaricom i Branislavom Borenovićem nema druge koristi za narod.
Zamislite dijete koje svake noći čeka da mu priđe monstrum da bi se seksualno iživljavao na njegovom malom nezaštićenom tijelu. A u međuvremenu socijalni radnici vijećaju, sud zasjeda, i tako mesecima, godinama… Zamislite da je to dijete vaše!
Šta je zajedničko funkcionerima i običnim građanima?
Nema nereda, nema čekanja u redu. Nema čekanja plate ni razmišljanja da li će te doktor pregledati ako nemaš novca. Nema politike, nema rasprave o političarima. Gdje god uđeš rade sposobni ljudi, nema gužvi. Ljudi ne znaju ko su direktori i gradonačelnici, nema ih da se slikaju kraj svake rupe.
Jedna četvoročlana porodica u Srpskoj, koja preživjava od dvije plate iz realnog sektora, za hranu dnevno na raspolaganju ima svega 13 maraka.
Posljednjih dana pažnju domaće javnosti zaokuplja presuda Radovanu Karadžiću. Sasvim neopravdano jer javnost naprosto ne uviđa složeniji istorijski kontekst koji je upravo i omogućio da ironija, a ponekad i komedija, postanu noseće ideje našeg nacionalnog identiteta.
Kada spojite bahatost vozača, rješenje nadležnih nad putevima koje je osmišljeno samo da se izbaci iz ruke, nerad rukovodstva mjesne zajednice i nezainteresovana policija, na raskršću na izlazu iz Banjaluke prema Prijedoru svakih nekoliko godina dobijete smrtni slučaj.
Prijava o polnom nasilju nad četrnaestogodišnjom djevojčicom u Banjaluci šokirala je javnost.
Ni u trenutku okončanja rata BiH nije bila podijeljena kao sada. U jesen 1995. osjećalo se olakšanje, sreća, kraj nečeg zlog.
