
Pecine crtice o…: Da li ste čuli za Artura Brenda?!
Kada neprocjenjiva slika nestane, svijet umjetnosti ne zove FBI već zove Artura Brenda. Njegova misija je da vrati ukradenu umjetnost tamo gdje joj je mjesto.

Kada neprocjenjiva slika nestane, svijet umjetnosti ne zove FBI već zove Artura Brenda. Njegova misija je da vrati ukradenu umjetnost tamo gdje joj je mjesto.

Naše generacije penziju neće ni dočekati. To je najčešći odgovor radnika u Srpskoj kada se povede priča o budućnosti u ovoj zemlji.

Ulazeći u to monumentalno zdanje prisjetio sam se Pikasovih riječi: Svrha umjetnosti je da opere prašinu svakodnevnog života sa naših duša.

U samo tri dana u Banjaluci se dogodilo 10 saobraćajnih nesreća. Jedna sa smrtnim ishodom. Život su izgubila dva mladića u samom centru Banjaluke.

Srpska trobojka na jednoj kući u Mostaru u veoma kratkom vremenu postala je vijest dana, kao da je u najmanju ruku viđena palestinska zastava na nekoj sinagogi u Jerusalemu.


Nije ni sjeo na klupu fudbalske reprezentacije BiH, a već je dočekan na nož. U trenutku kada su mnogi odbili klupu Zmajeva legendarni napadač Savo Milošević je preuzeo vruć krompir iako svjestan da njegov dolazak neće oduševiti mnoge.

Kad nema dežurnog Šmita, američki ambasador u BiH, Majkl Marfi, omiljeni je protivnik predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Sigurno ste čuli staru izreku da je „smeće jednog čovjeka blago drugog“. Ali zar nije zanimljivo novim očima vidjeti nešto za šta ste smatrali da nema vrijednost? Nije li san kolekcionara pronaći skriveno blago na malo vjerovatnom mestu?

Znameniti italijanski scenarista Alfredo Kasteli je u par epizoda stripa Marti Misterije donio jedno sasvim novo tumačenje istorije i legende o Kralju Arturu.

Na učmaloj političkoj sceni u Republici Srpskoj, gdje su Milorad Dodik i SNSD godinama „lijevom rukom“ pobjeđivali još učmaliju opoziciju, skoro istovremena pojava tri mlade opozicione nade – Draška Stanivukovića, Jelene Trivić i Nebojše Vukanovića – predstavljala je pravo osvježenje.

Prije 30-ak godina smijali smo se Nadrealistima i „naučno istraživačkom“ timu koji je tražio život na dnu dna.

Bilo bi najbolje da Vlado Đajić u Banjaluci opozove Draška Stanivukovića, a da onda pobijedi neko treći. Tako bismo se bar donekle riješili onih koji su od najvećeg grada Srpske, u političkom smislu, napravili svinjac.

Kako je moguće raspolagati sa milion hektara šume, a nakarikati pet miliona maraka gubitaka? I to samo za pola godine.

Ko je htio da radi, otišao je odavde. Ova rečenica mladog čovjeka iz Banjaluke koji već godinama baušteliše po Njemačkoj odzvanja u ušima.

Bila jednom, u jednoj državi koja to nije, iza sedam gora i mora, jedna kampanja.

U rijeci Vrbas, 2019. godine, u blizini Banjaluke, ronioci kluba BUK našli su srednjovjekovni mač zaboden u kamen.

Nikola Kokanović, osumnjičen za ubistvo policijskog inspektora u Bijeljini Nenada Markovića, trebao je biti u zatvoru u vrijeme izvršenja ubistva.

Aleksandar Krsmanović, Aleksandar Subotić, Denis Pijetlović, Ognjen Kuljić, Milan Trninić.

Velike kulture su takve jer pamte neke datume. Mi ih, nažalost, zaboravljamo jer je medijima koji oblikuju našu sadašnjost mnogo važnija aktivnost „sadista” - one grupacije ljudi ubijeđene da je njihovo sada jedino važno baš svima.