Iz našeg ugla

Skupe greške

Izjava prvog čovjeka vladajućeg SNSD Milorada Dodika da je u zgradi Vlade Republike Srpske malo onih koji su posao dobili zahvaljujući svojoj stručnosti, nikoga nije iznenadila.

gorana jakovljević novinarka
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Nova najava „trijaže zaposlenih“ u javnom sektoru i preduzećima zvuči kao još jedna izvedba dobro poznate predstave za javnost, čija premijera ciklično nastupa oko svakih izbora.

Priča je uvijek ista: obećavaju se čistke fiktivno zaposlenih, lov na one koji borave na egzotičnim destinacijama dok im teče budžetska plata, te zabrana dovođenja stranačkih kolega „za ručicu“. A šta je bilans dosadašnjih akcija? Jedno veliko ništa. Ili preciznije – armija od 45 odsto viška zaposlenih u javnom sektoru i dalje prima budžetske plate.

O kolikoj se tromosti i apsurdu radi najbolje ilustruje izjava jednog direktora javnog preduzeća koji se, ogorčen birokratijom, požalio kako u toj istoj zgradi Vlade jedan običan papir od prvog do trećeg sprata putuje čitava tri dana.

I dok dokumenti gube dane po spratovima, javna preduzeća gube milione.

Pročitajte još

Najstrašnija posljedica nije samo u tome što preduzeća poput Željeznica, Šuma ili pojedinih zavisnih preduzeća Elektroprivrede tonu prema stečaju i kolapsu. Problem je što partijski poltroni i nestručnjaci, postavljeni na ključna mjesta, godinama potpisuju pogubne ugovore, donose nezakonite odluke i vode politiku u korist tajkuna, a na štetu vlastite države i svih nas.

Epilog njihove „stručnosti“ ne mjeri se samo u platama neradnika, već i u stotinama miliona maraka koje se iz budžeta odlivaju kroz izgubljene arbitraže i sudske sporove. Slučajevi poput „Vijadukta“ ili koncesionih sapunica sa Rašidom Serdarovim pokazuju investitori izvlače ekstraprofit, a Srpska ostaje u dužničkom ropstvu. Posljedice osjećaju samo građani, jer se još nije desilo da je neko odgovarao zato što je napravio grešku koja je budžet koštala desetine ili stotine miliona maraka.

Zato su plate onih koji ništa ne rade zapravo najmanja šteta u poređenju sa onom koju naprave oni koji raditi ne znaju, a odlučuju o svemu. Jasno je da vladajuća elita neće žrtvovati vlastitu glasačku mašineriju, ali ako je već tako, imam samo jednu molbu: ne dirajte ništa više, jer samo kvarite. Ostavite se strateških planova, reforme obrazovanja, spasavanja zdravstva, privrednih zamajaca i velikih infrastrukturnih projekata. Ne hvatajte se ničega, jer ćete i to pokvariti.