Vaš stan, naša stvar

Da bi se shvatilo koliko je stranačkih uhljeba zaposleno u republičkim institucijama, a koji ni sami ne znaju šta im je u opisu posla.

No, zaposleni su tu gdje jesu i niko ih više odatle ne može pomjeriti, a na građanima je da se čupaju za kosu jer moraju raditi njihov posao.

Tako je nedavno predsjednicima ZEV-ova, ljudima koji svoj posao uglavnom rade volonterski, neko odlučio da uvali zadatak prikupljanja podataka o stanovima njihovih komšija.

Ne samo kvadrature, nego i podatke o podovima, stolariji, grijanju, broju prostorija, kupatila podrumima i parkingu.

I sve to u roku od sedam dana.

Kada građani pitaju zašto baš oni, odgovor je bio, uz osmijeh naravno, tako je kako je.

E, pa nije baš tako.

Kada se u priču uključe pravnici i stručnjaci za zaštitu ličnih podataka, stvari postaju mnogo ozbiljnije. Ako zakon ne daje jasno ovlašćenje ZEV-ovima da prikupljaju takve podatke, a istovremeno se traži više informacija nego što je očigledno potrebno za samu procjenu vrijednosti nepokretnosti, onda ovo više nije pitanje obične birokratije.

Ovo je pitanje granice koju institucije ne bi smjele prelaziti kada je privatnost građana u pitanju.

Lični podaci nisu igračka. Podaci o nečijoj imovini nisu beznačajna informacija koju možete prebacivati od vrata do vrata zato što je nekome tako lakše. Ako država želi da procjenjuje vrijednost nepokretnosti, neka to radi kroz institucije, sa jasnim ovlašćenjima i odgovornošću.

Ne preko predsjednika ZEV-a koji će sutra morati komšiji da objašnjava zašto zna kakav laminat ima u stanu.

Zato je možda najbolja stvar koju su predsjednici ZEV-ova uradili upravo to što su odgovorili da ne žele.

Ponekad je odbijanje da se uradi nešto što vam je neko „uvalio“ zapravo insistiranje da institucije rade svoj posao.

Istovremeno građani imaju pravo da znaju ko traži njihove podatke, zašto ih traži, na osnovu kojeg zakona i ko će odgovarati ako nešto pođe po zlu.

„Upitan je i osnov i obim prikupljanja podataka“