Jovan i Marija, vođeni humanim instinktom, odmah su odlučili da pomognu.
– Moji roditelji odluče da prave krofne i peku pite, da napune flaše vodom, i da idu redom od auta do auta i da služe hranu i piće. Naravno, o svom trošku, samo iz želje da se tim ljudima pruži podrška, jer zamisli da si ti u toj situaciji. Ja se sjećam ovoga kao kroz maglu, išla sam s tatom – kaže Ana.
Dvadeset dvije godine kasnije, ne sluteći kakav susret će uskoro uslijediti, bračni par Vukašinović našao se na lokalnoj pijaci, kada im je prišla nepoznata žena.
– Kaže: “Jeste li nam vi u Konarevu dijelili krofne? Zapamtila sam vam likove. Niko nam ništa u tim danima nije dao osim vas. Djeca su nam bila gladna a nismo imali ništa da im damo. Od tad se svaki put u crkvi pomolim za vas i upalim vam svijeću, iako ne znam ko ste. Nadala sam se da ću vas nekad sresti da vam se zahvalim -prepričava Ana.
Njena dirljiva priča o nesebičnoj pomoći po ko zna koji put dokazuje da mali gestovi koje svako od nas može da učini neće promeniti svijet, ali će svakako biti svetionik onima u nevolji, a istovremeno i motivacija drugima da “naše malo nekome znači mnogo” nije samo obična fraza čak i u ovim vremenima kada djeluje da smo sasvim zaboravili kako to izgleda biti čovjek, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu