Između drugog i četvrtog dana od smrti mikrobi su već svuda. Oni proizvode otrovne gasove, poput amonijaka i sumporovodonika, koji će se proširiti i dovesti do toga da se tijelo naduje i zaudara.
Zatim, zbog nedostatka dotoka kiseonika počinju da propadaju organi kojima je to najpotrebnije, a jedan od njih je mozak. Ćelije koje ga čine sadrže 70 odsto vode, a kada ostanu bez kiseonika i počnu da odumiru, otpuštaju je. To je razlog zbog kojeg se na dnu kovčega ubrzo nakon smrti čovjeka može pronaći voda.
Nekoliko sati nakon smrti počinje i proces u crijevima. Naime, kako umirući imunološki sistem više ne može da održi milijarde gladnih mikroba koji obično pomažu u probavi hrane koju čovjek jede, oni – bježe.
Krenu iz donjeg dijela crijeva kroz tkivo, a kroz nekoliko sati dođu do jetre i žučne kese koji sadrži žuto-zelenu žuč koja služi razgradnji masnoća koje čovjek konzumira dok je živ. Nakon što mikrobi pojedu te organe, ta žuč počinje da preplavljuje tijelo bojeći ga u svoju boju. Nakon tri do četiri mjeseca ta žuta boja mijenja se u smeđe-crnu nijansu jer propadaju krvni sudovi, a gvožđe koje je u njima počinje da oksidira.
Otprilike u isto vrijeme molekularne strukture koje drže ćelije na okupu razdvajaju se, pa tkivo počinje da se pretvara u vodenastu kašu.
Kada prođe malo više od godinu dana kisele tjelesne tečnosti i toksini razgrađuju pamučnu odjeću na mrtvom tijelu, pa će se ona raspasti. Tada nastupa vrijeme kad više nema nekih dramatičnih promjena, ali nakon desetak godina, u okruženju s dovoljno vlage i niskim udelom kiseonika, pokreće se hemijska reakcija koja masnoću na bedrima i zadnjici pretvara u supstancu nalik na sapun – ta se supstanca naziva mrtvački ili grobni vosak.
S druge strane, ako se tijelo nalazi u uslovima gdje nema puno vlage, može nastupiti mumifikacija – da, čovjekovo mrtvo tijelo može se prirodno pretvoriti u mumiju. Kako sve to vrijeme kroz tanku kožu na ušima, nosu i kapcima isparava voda, to dovodi do njihovog isušivanja i poprimanja crne boje – upravo to je proces mumificiranja.
Otprilike 50 godina nakon smrti tkivo umrle osobe polako nestaje, a ostaje mumificirana koža i tetive. Tokom idućih trideset godina i oni će se raspasti, pa će tako nakon punih 80 u kovčegu ostati samo kosti.
Do 100. godišnjice smrti kolagen u kostima drastično se smanjio, pa tada i one počinju da pucaju i propadaju. Od njih nastane krhka mineralna materija, a u posljednjoj fazi raspadanja pretvore se u prah.
Zanimljiva činjenica jeste da jedan dio tijela ostaje vječno, a to su zubi – oni ne mogu da se raspadnu ni propadnu, prenosi Večernji list.
Dakle, u kovčegu uz njih mogu ostati još samo najlonski šavovi odjeće koji se takođe ne mogu raspasti i grobni vosak.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu