Međutim, talenat za kreativno pisanje koristi da svoje čitaoce zabavi horor romanima i memoarima, kojima je uspjela da sačuva svoje korijene od zaborava.
Čuvši priču o slučajnom susretu svojih roditelja u vihoru rata i o svom neobičnom porijeklu, znala je da će se ona kad-tad naći među koricama tvrdog poveza, međutim, ništa manje intrigantnija priča o ovim našim – balkanskim nemirina odvela ju je tamo gdje nikada nije ni slutila da će stići.
– Počela sam da pišem memoare o porodici sa majčine strane, pošto je ona baš tada preminula. To je priča o susretu mojih roditelja tokom Drugog svjetskog rata. Moj otac je bio američki vojnik stacioniran u Rimu, a moja majka lijepa Italijanka. Nisu govorili ni riječ jezika onog drugog, ali su se vjenčali nakon samo tri nedjelje poznanstva i živjeli u braku dugom 67 godina. Zapravo, to je priča o italijanskom načinu života, koji je suprotstavljen mom američkom vaspitanju, ali ova knjiga o kojoj ću vam govoriti, vjerujem da ju je napisala ništa drugo do – sudbina – započinje Herbert-Adams za Blic.
Odlaskom u penziju, poslije bogate što profesorske što literarne karijere, javila se želja za nečim drugačijim. Željela je da napiše knjigu od istorijskog značaja, koja će imati društvenu vrijednost i samo nekoliko mjeseci kasnije rodilo se novo ostvarenje “Crvena toka: Ljubav i gubitak u doba Tita”, inspirisano istinitim događajima i porodicom njene svekrve, Jugoslovenke, koje je ova interesantna žena začinila i sa malo fikcije. Nama je pak ispričala onu uzbudljiviju, istinitu stranu.
– Na koledžu sam upoznala i udala se za Rodžera Endrua Adamsa, koji je bio sin američkog vojnika i Slovenke, Rozite Por, koju je njegov otac upoznao i oženio u Londonu, takođe, tokom Drugog svjetskog rata. Ali prošlo je pedeset godina prije nego što sam Rodžeru postavila dovoljno pitanja u vezi sa ranijim životom moje svekrve i otkrila nevjerovatnu priču. Ona je bila jedno od šestoro dece rođene na Bledu, u Sloveniji, predivnom dijelu svijeta gdje su se ratovi stalno odvijali, a porodice bile žrtve politike koju nisu u potpunosti razumjele. Tako sam počela da čitam knjige o Jugoslaviji, o Drugom svjetskom ratu i politici koja je do njega dovela, kao i o posljedicama rata. Takođe, kontaktirali smo rođake i neprekidno pregledali albume sa fotografijama moje pokojne svekrve, čitajući njene pažljivo napisane bilješke na poleđini svake slike. Počela sam da pišem, ali sam osjećala kao da mi nedostaje važan dio priče, jer ni moj muž ni ja nikada nismo bili u Sloveniji. Konačno, kada su ukinuta sva kovid ograničenja, odlučili smo da krenemo na putovanje u domovinu njegove majke – priča Sintija.
Već prvog dana boravka na Bledskom jezeru, Adamsovi su prestali da vjeruju u slučajnosti.
– Nismo imali pojma gdje i koga da tražimo, međutim, priča je sama počela da se razvija. Majka porodice od koje smo iznajmljivali stan na Bledu, odmah je znala koga tražimo. Uputili su nas na lokalno groblje koje je zapravo zemlja koju je djeda mog muža poklonio crkvi i na kojoj je sahranjen. Poznato je kao “Groblje Por”, a Por je i njihovo prezime. Drugog dana smo pokušavali da pronađemo rođake i došli do stare adrese na Bledu. Kada smo došli do kuće, žena koja je otvorila vrata bila je zbunjena što govorimo engleski i odmah rekla: “Nijedan Amerikanac nikada nije živio ovdje”. Rekli smo joj ime strica mog muža i lice joj se ozarilo: “Da! Da, to je bio moj muž!”. Uputila nas je na Marka Pora i od njega smo dobili kontakt dijela porodice koji je tih ratnih godina ostao u Beogradu – prisjeća se Herbert-Adams.
Povezujući utiske i informacije jednu sa drugom i crtajući u glavi porodično stablo Porovih, Sintija je dobila, reklo bi se, ponovo nimalo slučajan poziv.
– Kada smo se vraćali u Ameriku, na aerodromu u Njemačkoj, Rodžeru se javila druga rođaka, Marija Anđelković Novaković, koju smo upoznali mnogo godina ranije u Londonu. Ona je tada bila dvanaestogodišnja djevojčica koja je u London doputovala sa svojom majkom Valerijom, sestrom i bakom Maricom. Marica je bila udovica Lovre Pora koji je služio u Kraljevoj gradi Petra Drugog i kasnije završio kao ratni zarobljenik, dok su supruga i kćerka u Beogradu čekale njegov povratak. Istovremeno, ne znajući da će njen brat uskoro biti u borbi u istom gradu, Marijana Por, njegova najmlađa sestra koja je radila za jednog ministra i njegovu porodicu, sa njima je iz Londona došla u Beograd, kao njihova dadilja. Međutim, brzo su bili primorani da pobjegnu od nacista morskim putem, ali putovanje se pretvorilo u noćnu moru kada nijedna luka nije htjela da ih prihvati dok im je rat napredovao za petama. Na kraju, kada su konačno doputovali i kada su primljeni u njujorškoj luci, otkrivaju da ih je pratilo nekoliko brodova u nadi da će ih zaštititi dok su putovali preko Atlantika pokušavajući da stignu do Engleske. Tokom dijela puta gađani su minama iz torpeda. Izvor priča sa ovog putovanja je Marijanina kćerka Karolina – svedoči Sintija koja je sve njihove sudbine pažljivo istražila i opisala u svom romanu.
Ono što poslije ovog ostvarenja ostaje jeste želja Adamsovih da sve potomke porodice Por okupe na jednom mjestu, da još jednom svi zajedno “pretresu” uspomene i fotografije, a Sintija, koja je zbog njihovih predanja uspjela da se zaljubi u priče o Jugoslaviji, Sloveniji, Beogradu, Srbiji i Dunavu, planira da njime uskoro prokrstari i čuje nove, interesantne sudbine sa drugog kraja planete i prenese ih svom narodu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu