Na Univerzitetu u Banjaluci, nakon prvog upisnog roka, ostalo je još 1.500 slobodnih mjesta, otprilike onliko koliko je i upisano brucoša.
Najviše slobodnih mjesta je ostalo na Prirodno matematičkom fakultetu, čak 181, a trocifrenim brojem praznih klupa za brucoše može se „pohvaliti“ i ranijih godina popularan Filozofski fakultet.
Šta je zajedničko ovim fakultetima? Na njima se, na većini studijskih programa, obrazuju kadrovi neophodni za stvaranje pismenog, zdravog i naprednog društva: nastavnici i profesori.
Ima tu još jedna začkoljica: u pitanju su studijski programi na kojima valja dobro zapeti, odnosno ozbiljno učiti.
Prirodno matematički fakultet, uz Elektrotehnički, slovi za jedan od najtežih na banjalučkom Univerzitetu.
S druge strane, studenti ocjenjuju da je najlakše studirati na Filozofskom, ali i to je varka. Onima, kojima je do diplome prečicom, na raspolaganju su mnogo lakše varijante, naravno, ako imaju novaca da plate školarinu. Uostalom, ko misli da je lako položiti didaktiku ili ontologiju, neka „pokuša sam kod kuće“. Ako uopšte zna šta znače ova dva pojma.
Dakle, kada završe studij matematike, fizike, filozofije, istorije, ili recimo učiteljski smjer, šta mlade akademce čeka?
Čeka ih učionica. Učionica puna đaka, koji nastavnike ne zarezuju ni pet posto i od kojih ono malo čestite i vrijedne djece ne može doći do izražaja. I bahati roditelji, koji su spremni da se svađaju, prijete i potežu veze, a bogami i nešto konkretnije, ako njihovi mladunci dobiju manje od četvorke. I direktori škola postavljeni po stranačkoj liniji, kojima je nastava posljednja rupa na svirali.
Neke od njih čeka i biro. I ponižavajući ugovori „na određeno“ i „na pola norme“. Jer, tamo gde kadra ima, šansu ne dobijaju najbolji, nego najpodobniji, zna se za šta.
Čeka ih i prijetnja da će, koliko sutra, postati tehnološki višak. Jer, djece je u školama sve manje. Pogodite zašto! A kad se bira ko će ostati, a ko otići, opet prednost nemaju najbolji, nego najpodobniji.
Da u Republici Srpskoj ima neke istinske strategije, a nema je, manjak učenika bi bio iskorišten za unapređenje nastave. Znate ono: manji razredi, više individualnog rada, učenje s razumijevanjem, računari u svakoj učionici. Nije da nema para, danas samo u budžetima ima para, ali što bi se narodne pare trošile na dobrobit narodnu.
Da je onima koji vladaju zaista stalo do toga da zaustave opštenarodnu bježaniju u inostranstvo, a nije, krenulo bi se upravo ovim putem. Jer, mnogi bi roditelji dva puta razmislili da li da napuste zemlju u kojoj njihova djeca mogu dobiti besplatno, a kvalitetno obrazovanje.
Ali, kome trebaju obrazovani mladi naraštaji? Onima koji izbore dobijaju uz pomoć ojkača i bespatnog alkohola, sigurno ne.
Dobro, ima i nastavnika koji neće provesti ni dana na birou. Matematičari su, na primjer, već decenijama deficitaran kadar. Ali, matematičari su odavno sabrali dva i dva. I skontali da im je pametnije raditi u banci ili u IT sektoru, ili pak šmugnuti u inostranstvo, nego se naguravati sa đacima i njihovim roditeljima za bijednu nastavničku platu.
I kad sve sabereno i oduzmemo, šta ostaje? Ostaje pitanje: ko će nam sutra učiti djecu? I čemu će ih učiti? Ono malo djece, koliko ih ostane u ovoj nesretnoj zemlji.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu