Ko nosi markiranu odjeću, ko je siromašan, a čiji tata je budža u kraju. Ne samo da je tužno čime se đaci zanimaju u školi, već je po neku djecu i opasno. Postoje djevojčice i dječaci koji su izopšteni iz razreda jer „nisu dovoljno kul“, kojima je odlazak u školu noćna mora jer ih vršnjaci izazivaju, nazivaju ružnim imenima, cijepaju knjige, pa čak i tuku. Kolovođa je obično „najjači“ u razredu, pa iako ga većina djece ne voli, strah da će se okomiti i na njih, jači je od želje da se odupru.
Djeca se boje da prijave nasilnike, jer očigledno nisu ubijeđena da će dobiti odgovarajuću podršku i zaštitu, kako od roditelja tako i od nadležnih službi. Kaže se da su roditelji prvi koji treba da reaguju. I hoće, oni samosvjesni koji svojoj djeci posvećuju dovoljno vremena i znaju prepoznati čim nešto nije u redu. Ali, koliko je takvih?
Činjenica je da su nasilnici, kao i žtrve najčešće djeca koja žive u disfunkcionalnim porodicama, u kojima vladaju poremećeni odnosi, neimaština. Kako u takvim familijama očekivati da roditelji budu iskreni, kada i njima samima vjerovatno treba pomoć stručnjaka.
Zato valjda imamo ministarstva, Pedagoški zavod, psihologe, socijalne radnike koji zajedno treba da razvijaju mrežu podrške, preventivno organizuju radionice i predavanja o vršnjačkom nasilju. Škole moraju biti sigurna mjesta za našu djecu, okruženje koje će ih će učiti pravim vrijednostima, a ne samo lekcijama iz knjige.
Koliko god da se zgrožavamo nad snimcima vršnjačkog nasilja, koje djeca postavljaju na društvene mreže, zapitajte se da li je to njihov način da progovore. U svijetu mobilnih telefona, koji će vas drug osuditi što snimate tuču. Da nije takvih snimaka, dječak iz Nevesinja bi možda i danas trpio torturu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu