Problem tu sigurno nije u tome da se ne shvata koliko je njihovo postojanje pogubno za društvo ili koliko je sva ta priča skupa pogrešna. Među nadležnim strukturama itekako ima ljudi koji znaju sve vrijednosti diploma, posebno onih stečenih teškim radom, a često i uz veliko odricanje. Oni itekako razumiju da lažna diploma i nepostojeće znanje u rukama, recimo, medicinskih radnika ili električara, može biti ogroman problem sa ozbiljnim posljedicama. Znaju oni da kupljena zvanja štete i javnoj upravi i kada su oni koji ih imaju čak i nisko rangirani službenici.
Problem je to što niko ne želi da upire prstom ili da kaže da je car go. Ta politika nezamijeranja i zatvaranja očiju na očigledne probleme široko je rasprostranjena među svima nama, počev od nadležnih. Do ove faze guranja problema pod tepih i okretanja glave, dugo smo i postepeno padali, a pali smo prilično nisko. Toliko nisko da ne reagujemo ni kada se tinejdžeri krvnički tuku, ni kada komšija ubija ženu od batina, a djeca vrište u strahu, ni kada pored nas pada čovjek kojem je pozlilo.
Talasanje danas malo koga zanima, a ne preporučuje se nikome, pa ni onima na vrhu hijerarhije. I dok je god to tako, neće biti velikog entuzijazma ni za provjeru validnosti diploma. Koliko god da je to potrebno ili korisno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu