Iako je jedan od najvoljenijih glumaca u posljednje četiri decenije holivudske istorije, Morgan Friman je daleko od “umjetničke duše”.
On pripada školi mišljenja da je gluma zanat, a ne umjetnost, i da nema potrebe mučiti sebe emotivno i fizički da bi se stvorila savršena izvedba. U njegovom slučaju, stvar je jednostavna: glumiš da si lik dok kamere rade, a čim se ugase – vraćaš se sebi.
– Nikada ne možeš da se pretvoriš u lik – rekao je Friman za Dallas Observer 2000. godine, prkoseći svemu u šta je Danijel Dej-Luis ikada vjerovao, piše Far Out Magazin.
Držeći se te vrlo jednostavne filozofije, Friman je uvijek uspijevao da razdvoji stvarnost od fikcije, i to mu je pomoglo da izbjegne potencijalne oluje koje bi mogle da nastanu ako bi “ponio” lik kući.
Na primjer, u filmu Sedam je igrao detektiva Vilijama Somerseta, iskusnog istražitelja koji je tokom karijere vidio svaku moguću izopačenost koju čovjek može da učini drugom čovjeku. To ga je ostavilo razočaranim u svoj posao, ogorčenog na čovječanstvo i uvjerenog da niko ne bi trebalo da donosi djecu u tako nasilan, bezdušan svijet.
Za glumca koji voli da prigrli “metod”, ovakva uloga mogla je da bude ozbiljan izazov. Somerset djeluje klinički depresivan kroz veći dio filma, i življenje u takvom liku dan za danom moglo bi ozbiljno da naruši mentalno stanje metodskog glumca. Ne i Frimana.
– Znao sam da, koliko god gnusna bila ubistva u Sedam, kada reditelj kaže kraj, žrtve će ustati, obrisati se i nastaviti ostatak dana – rekao je uz sleganje ramena za Express 2010. godine.
Zvuči jednostavno, zar ne? Čak i kada se bavi materijalom koji bi mogao da uznemiri i najstabilniju osobu, Frimanova teza “nije stvarno” služila mu je dobro tokom duge i raznolike karijere.
On ideju da se glumac izgubi u ulozi naziva “Sindrom Otela”, ali insistira da je njegovo pažljivo razgraničavanje stvarnog života i fikcije nepoljuljivo.
Pa, osim jednog puta kada je slučajno dopustio da ga uloga prati kući – ali to je izuzetak koji potvrđuje pravilo. Zašto? Zato što je odmah sasjekao problem u korijenu.
Priča o tom kratkom lapsusu u Frimanovom procesu nikada nije u potpunosti objašnjena. Glumac je samo priznao da je ponio lik kući “nakratko, kada sam shvatio da sam izgubio kontrolu.”
Otkio je da je riječ o Houku Kolburnu, dobrodušnom šoferu kojeg je igrao u Vozeći gospođicu Dejzi, filmu koji mu je donio slavu 1989. godine. Koje je to osobine, emocije ili postupke ponio iz uloge ostalo je tajna, ali je zakleo da to nikada više neće ponoviti.
Teško je tačno reći šta je Friman mislio kada je rekao da je ponio Kolburna kući ili kako ga je to dovelo do osjećaja da je “van kontrole”.
Možda je, nagađajući, internalizovao neke od žestokih kritika koje je dobijao iz afroameričke zajednice zbog uloge Kolburna. Kritičari su optuživali film da promoviše nerealnu, otrcanu verziju rasnih odnosa na američkom Jugu, uz ogroman dio “bijelog spasioca”, prenosi B92.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.