„Bosnia“ je strancima sinonim za rat i siromaštvo. Strani novinari znaju da je ovdje loše, iako ne znaju ni pun naziv države, kao ni vjerovatno gdje se nalazi na karti.
Istina, nisu daleko od onog što se dešava, u svemu ima istine, ali nije da kod nas nema baš ništa dobro. Imamo mnogo talenata, ljudi i djece koji su osvojili brojne medalje i nagrade, divnih prirodnih ljepota, festivala, divnih porodičnih priča…
Nismo divljaci koji hodaju s puškama po ulicama i međusobno se mrze, mada ima i takvih.
Moglo bi se reći je BiH školski primjer one poslovice Dobar glas se daleko čuje, a loš još dalje.
Zato se u Americi nije čulo za našu najcitiraniju naučnicu na evropskim univerzitetima, ali jeste za školu podijeljenu ogradom u Travniku. Svakako to jeste vijest koju treba čuti cijeli svijet, ali i naučnica je.
Ko nas i kako to predstavlja u svijetu, šta rade odgovorni dok BiH stavljaju na dno svake liste, ali šta da rade kada je sve to tako. Ko je kriv što se od gomile loših vijesti ne čuju one dobre i što od gomile loših učenika niko nema vremena za one dobre.
Zbog svega ovoga ljudi koje upoznamo na moru ili nekim putovanjima čude se kako smo mi normalni, civilizovani, otkud nam novac za more i kako upošte nismo onakvi kako su nas zamislili.
Iznenađeni stranci su dokaz da ni u ovoj crnoj zemlji nije sve toliko crno koliko neki, slučajno i nemjerno, predstavljaju. Odnosno, narod nije toliko „crn“ kao njihovi predstavnici i kao oni na osnovu kojih se stvara ovakva slika.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu