Znak su da nemate povjerenja u Boga: Tri riječi koje mnogi vjernici izgovaraju u molitvi, a slabe vašu vjeru

Ipak, postoji jedan detalj o kojem se rijetko govori: način na koji se molimo i riječi koje biramo mogu mnogo govoriti o našoj vjeri.

U molitvi često koristimo izraze koji zvuče skromno, ponizno i pobožno. Međutim, prema jednom duhovnom tumačenju koje se posljednjih godina sve češće dijeli među vjernicima, tri riječi posebno mogu otkriti da u dubini srca zapravo sumnjamo u ono za šta se molimo.

To su: „ako“, „možda“ i „nedostojan/nedostojna“.

Naravno, nijedna od ovih riječi sama po sebi nije „zabranjena“ u molitvi. Njihovo značenje zavisi od konteksta i namjere. Problem nastaje kada postanu izraz straha, sumnje, beznađa ili osjećaja da nismo dovoljno vrijedni da nam Bog odgovori.

Prva riječ: „ako“

Reč „ako“ možda je najčešća među njima.

„Bože, ako možeš, pomozi mi.“

„Ako je Tvoja volja, izliječi me.“

„Ako želiš, neka se ovo dogodi.“

Na prvi pogled, ovakve rečenice djeluju kao izraz potpune predanosti Bogu. I zaista, „ako“ samo po sebi nije pogrešno.

Najpoznatiji primjer upravo nalazimo u molitvi Isusa Hrista u Getsimanskom vrtu, kada kaže: „Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež“, a zatim dodaje da bude volja Oca, a ne Njegova.

Tu „ako“ nije znak sumnje, već predanja.

Problem nastaje kada ga mi koristimo zato što duboko u sebi ne vjerujemo da je nešto zaista moguće.

Kada kažemo „Bože, ako možeš da mi pomogneš“, pitanje nije samo šta smo izgovorili, već iz kojeg mjesta u sebi to govorimo. Da li se obraćamo Bogu sa povjerenjem ili već unaprijed očekujemo da će našu molbu odbiti?

U Poslanici Jakovljevoj upravo se govori o molitvi koja nije praćena sumnjom. Čovjek koji sumnja upoređuje se sa morskim talasom koji vjetar goni i baca.

Zato se u duhovnim tumačenjima često savjetuje da molitva ne počinje iz uvjerenja da je sve izgubljeno, već iz povjerenja da nas Bog čuje, čak i kada odgovor ne dođe onako kako smo ga zamislili.

Druga riječ: „možda“

Još suptilnija je riječ „možda“.

„Možda će mi Bog pomoći.“

„Možda će se moja molitva uslišiti.“

„Možda mi je oprošteno.“

„Možda će se stvari konačno promijeniti.“

Ova riječ često zvuči kao skromnost. Međutim, ona može biti i odraz duboke nesigurnosti.

Kada se molimo sa „možda“, kao da unaprijed ostavljamo otvorena vrata mogućnosti da nas Bog neće čuti, da nam neće oprostiti ili da se ono za šta se molimo nikada neće ostvariti.

Hrišćanska vjera, međutim, počiva upravo na povjerenju. U Jevanđelju po Marku Isus govori o vjeri i mogućnosti, poručujući da je onome koji vjeruje sve moguće.

To ne znači da će se svaka naša želja ostvariti upravo onako kako smo zamislili. Molitva nije magična formula kojom čovjek dobija sve što poželi. Ona je odnos sa Bogom.

Zato je velika razlika između:

„Bože, možda ćeš mi pomoći“

i

„Bože, vjerujem da me čuješ i da ćeš me voditi kroz ovo.“

U drugoj rečenici nema zahtjeva da se stvari moraju odvijati prema našem planu. Postoji nešto važnije – povjerenje.

Treća riječ: „nedostojan/nedostojna“

Ova riječ možda je najosjetljivija.

Koliko puta ste čuli ili sami izgovorili:

„Gospode, ja sam nedostojan.“

„Nisam dovoljno dobar da mi Bog oprosti.“

„Ne zaslužujem da mi se dogodi nešto lijepo.“

„Ko sam ja da tražim bilo šta od Boga?“

Na prvi pogled, ovakve riječi djeluju kao vrhunac poniznosti. Ali postoji velika razlika između poniznosti i samoosuđivanja.

Poniznost znači priznati da nismo savršeni i da nam je potrebna Božja pomoć. Samoosuđivanje znači povjerovati da smo toliko loši da za nas više nema oprosta, ljubavi ili milosti.

A upravo tu hrišćansko učenje pravi veliku razliku.

U Poslanici Rimljanima stoji da nema osude onima koji su u Hristu Isusu. Hrišćanska poruka nije da čovjek nikada nije pogriješio, već da njegova greška nije posljednja riječ o njegovom životu.

Zato skrušeno srce nije isto što i čovjek koji sebe neprestano ponižava.

Možemo priznati grešku, pokajati se i tražiti oprost, a da istovremeno vjerujemo da nam je oprost zaista moguć.

Jer ako stalno ponavljamo „nedostojan sam“ u smislu „za mene nema milosti“, onda se udaljavamo upravo od onoga što hrišćanska vjera stavlja u središte – od Božje milosti i Hristove žrtve.

Molitva nije test savršenih riječi

Ipak, važno je naglasiti: nije riječ o tome da će Bog odbiti molitvu samo zato što smo izgovorili „ako“, „možda“ ili „nedostojan“.

Molitva nije formula.

Bog ne mjeri vrijednost molitve brojem „ispravnih“ riječi. Čovjek može izgovoriti savršeno oblikovanu molitvu, a da mu je srce puno straha, dok neko drugi može samo tiho reći: „Bože, pomozi mi“, i izgovoriti to sa ogromnim povjerenjem.

Upravo zato je mnogo važnije šta stoji iza riječi.

Biblijska priča o proroku Danilu često se navodi kao primjer da odgovor na molitvu ne mora uvijek doći odmah. U desetom poglavlju Knjige proroka Danila opisuje se kako je njegova molitva uslišena, ali je odgovor stigao nakon 21 dana.

Za vjernike je ova priča podsjetnik da tišina ne mora da znači da molitva nije čuta.

Ponekad odgovor nije „ne“.

Ponekad je odgovor „čekaj“.

A ponekad je odgovor potpuno drugačiji od onoga što smo tražili.

Moliti kao dijete, a ne kao rob

Jedan od najljepših biblijskih opisa odnosa čovjeka i Boga nalazi se u Poslanici Rimljanima, gdje se govori o „duhu posinjenja“ i mogućnosti da Boga nazivamo „Ava, Oče“.

Ta slika mijenja način na koji posmatramo molitvu.

Dijete ne dolazi roditelju zato što je savršeno. Dolazi zato što vjeruje da može da mu se obrati.

Isto tako, vjera ne podrazumijeva da moramo prvo postati savršeni da bismo se pomolili. Naprotiv, čovjek se Bogu obraća upravo onda kada je slab, uplašen, izgubljen ili kada više ne zna šta da radi.

Zato sljedeći put kada kleknete da se pomolite, možda nije najvažnije da pazite da li ste izgovorili neku od ove tri riječi.

Mnogo je važnije da se zapitate:

Da li se molim iz straha ili iz vjere?

Da li već unaprijed vjerujem da moja molitva nema smisla?

Da li mislim da nisam dovoljno vrijedan da me Bog čuje?

Ili vjerujem da mogu da mu kažem sve, čak i ono najteže, i da će me čuti?

Jer prava snaga molitve možda nije u savršenoj rečenici, već u odnosu koji ta rečenica otkriva.

Ne morate Bogu prilaziti kao neko ko mora da zasluži pravo da bude saslušan. Možete mu prići sa poniznošću, ali i sa povjerenjem.

Ne kao rob koji se plaši da traži, već kao dijete koje zna kome se obraća, piše Ona.rs.