Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

Migrantska

Kolumne
Autor:

Foto: RAS arhiva

Da su znali da će, na putu u bolju budućnost, zapeti u BiH, Ali iz Avganistana i Jasir iz Pakistana bi vjerovatno ostali u svojim otadžbinama i čekali da kao ljudi poginu u nekom bombaškom napadu. Jer, dok se za napaćene žene sa djecom čak i u dušama balkanskih ksenofoba nađe poneka samislosna riječ, tamnopute muškarce u najboljim godinama niko ne voli da vidi čak ni na televiziji, a kamoli u sopstvenom dvorištu.

Republika Srpska, koja ih je dobrostivo propustila kroz svoju teritoriju, jer ko ima makar dva časa poznavanja prirode i društva zna da su oni u BiH mogli stići samo preko RS, poručuje: “Marš sa sa svete srpske zemlje”! Sarajevo se, po običaju, vrti u krug i smišlja strategije, koje po običaju nikad ne dobace do stvarnog života, jer im to, valjda, i nije  cilj. Čak i lokalne vlasti Bihaća su, nakon višemjesečnog gostoprimstva, izgubile živce.

I eto ti njih, tamnoputih muškaraca sa istoka, unaprijed osuđenih da su nasilnici, lopovi, mudžahedini, eto ti njih, nakon nekoliko mjeseci teškog puta, nasred deponije na kraju Bosne i Hercegovine. To se zove Vučjak, a ustvari je pusta poljana, bez ijednog wc-a, bez tekuće vode, bez elektromreže. To je nekadašnja deponija smeća, malo očišćena, da bi na njoj mogli biti deponovani ljudi. To je deponija vučjeg imena, s pogledom na vrletnu planinu, koja dijeli BiH i Evropsku uniju. Tamo preko planine je Hrvatska, ali između je, kažu, minsko polje i hrvatski graničari spremni da svim sredstvima i krajnje žestoko brane lijepu njihovu. Pa, kome šta zapadne!

I dok vrebaju priliku da se, ipak, nekako prebace preko, migranti su na bivšoj deponiji improvizovali džamiju, tuševe za kupanje, čak i mali ulični fast fud sa ukusom domaće kuhinje. Jer valja živjeti, a ne zna se dokle će biti zaglavljeni na vučjoj poljani – deponiji. Pomažu im, svakodnevno, volonteri Crvenog krsta, ljudi koji vjeruju da svaki čovjek, ma odakle bio, ima pravo da ne skapa na putu, od gladi, žeđi, pendreka ili mine iz nečijeg tuđeg rata.

Migrantska kriza? Teška riječ, koju političari, a naročito oni koji nikad nisu uživo vidjeli migranta, potežu olako, kao poštapalicu, kad god im je to zgodno i korisno, normalnom ljudskom stvoru ipak zvuči gorko. Jer, migrantska je tuga stvarno pregolema. Ko ne vjeruje, put pod noge, pa u Vučjak!

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.

IZDVAJAMO