Društvo

Miodrag Živanović za SRPSKAINFO: Nemamo političare, već MEŠETARE i polusvijet

Na sceni je pražnjenje Zapadnog Balkana. To je naš najveći problem i time se niko ne bavi. Ne vidim da se po tom pitanju može nešto promijeniti. Sada je samo pitanje čija će kolonija da bude BiH.

Miodrag Živanović za SRPSKAINFO: Nemamo političare, već MEŠETARE i polusvijet
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Ovo u intervjuu za Srpskainfo ocjenjuje Miodrag Živanović, poznati profesor filozofije iz Banjaluke. Ovaj omiljeni profesor među studentima ne predaje već više od godinu dana jer je penzionisan.

– Uspješno sam završio pripravnički staž u penziji – poručuje Živanović, svima poznat kao profesor Žile.

Je li vam bilo neobično kada ste otišli u penziju?

To je prirodna stvar. S obzirom na vrstu mog posla koji je i bio, pa i sada kada nisam vezan za instituciju Univerziteta, to naravno meni izgleda isto. Sve stvari ja zapravo obavljam, osim što ne predajem studentima nego sam u različitim istraživanjima, projektima. Dakle, moj život teče, jer je takve prirode, kao kod glumaca, režisera i sličnih profesija. Jednostavno, to se ne može prekinuti nekim činom administracije. Nadam se da ću imati neke unutrašnje snage da ću jedno izvjesno vrijeme moći da radim to što radim. A šta će iz toga da ispadne, vidjećemo.

Kakvi su to projekti na kojima radite? Čemu dajete doprinos?

Pa, sad ja ne znam čemu dajem doprinos i da li će biti mjerljiv. U svakom slučaju, riječ je o temama sa sadržajem koji je vezan za moju osnovnu vokaciju. To je filozofija – ono što zovemo kritičko mišljenje usmjereno prema našoj društvenoj stvarnosti. Tu moj formalni status nije ni bitan. Bitno je da li ja imam još nekih zamisli, koncepata, ideja da se to napravi. Sada, da li će život da podnese realizaciju tog budućeg, ja to ne znam. Moram reći da sad, kako sam stariji, možda imam više energije da vjerujem da će od toga nešto biti, za razliku od proteklih decenija mog življenja.

Decenijama ste predavali. Kakva je razlika između studenata koji su studirali kada ste počeli da predajete i sadašnjih studenata?

Problem je u tome što je naše društvo, pa i institucije koje se tiču obrazovanja i drugih sektora življenja, apsolutno razoreno tokom posljednjih tri decenije i više od toga. Imamo jednu tragičnu činjenicu, ali se niko time ne bavi, niko neće da rješava, a to je da trenutno polovina predratnog stanovništva BiH nije više ovdje. Bile su ratne godine, stradanja ljudi, kataklizma cijela, ali smo imali prostora u četvrt vijeka da nešto uradimo. Mir koji je izbio nije, nažalost, donio nove ljude već je odnio i ono malo ljudi što je preostalo. Ostali su političari i oni se zovu greškom političari.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Zbog čega “greškom političari”?

Nisam vidio ozbiljnog političara već decenijama koji bi po definiciji morao biti onaj koji se brine za našu malu zajednicu. Znači polis, koji hoće u tom polisu da napravi najbolje organizovan život. Pošto takvih političara nema, mi imamo samo mešetare, polusvijet u politici, demagoge, tehnologe vlasti, i to je strašno. Kad uzmete Balkan, gdje smo manje-više svi isti, pripadnici istih ili sličnih naroda s istorijom koja je spajala, sve je isto, u pitanju su nijanse. U Srbiji demagog, nije političar, kod nas su tehnolozi vlasti, nisu političari. A u Hrvatskoj već decenijama nakon raspada Jugoslavije imate politike koje ne rade ništa u smislu brige za polis, samo dokazuju kako su i oni antifašisti, da ih ne treba optuživati da su bili kolovođe ustaškog pokreta i slično.

Šta je s nama u BiH?

Raspad cijelog bivšeg miljea je upropastio obične ljude koji ovdje žive, a i sebe smatram običnim čovjekom. Zato su se i događali ti odlasci. Zapravo, ovdje se radi o tri talasa odlaska ljudi iz BiH, a slično se dešava u Hrvatskoj i Srbiji. Prvi talas je bio u ratnim godinama i bilo je logično da odlaze od izgibije i stradanja. Drugi talas je bio poslije Dejtona, poslije izbijanja mira, krajem 90-ih, i taj talas je bio usmjeren ili izazvan prije svega ekonomskim problemima, jer ljudi nisu imali posao i od čega da žive. Najteži je ovaj treći talas, o kojem niko ne govori, a on je najbolniji, sa najviše katastrofalnih posljedica. Proteklih sedam-osam godina nam odlaze kompletne porodice. To su mlađi ljudi, mladi bračni parovi s djecom, koja su predškolskog uzrasta, a odlaze čak i s dobrim poslovima, ekonomski vrijednim, sa riješenim stambenim pitanjima. Odlaze jer neće djecu da prepuste u ralje ovog srednjovjekovnog obrazovanja. To je katastrofično.

Kako onda vidite našu budućnost?

Šta nam se sada može dogoditi? Počele su rasprave u Evropi, Americi, Australiji, koji postavljaju samo jedno pitanje: čija će sada kolonija biti BiH. Da li ćemo biti kolonija Bliskog istoka? Ili kolonija ispunjena ljudima iz Sjeverne Afrike? Da li ćemo možda biti kineska, ruska ili više ne znam ni ja koja kolonija, ali nečija moramo biti jer nema više ljudi. Nedavno mi je jedan novinar rekao: “Pa vi ćete profesore, ako ste u pravu, biti najmlađi stanovnik BiH”. U tome i jeste tragedija. Zamislite u ovim godinama da budem najmlađi stanovnik, jer mlađih zaista neće biti. I taj treći talas odlaska je ubitačan. Kako god, ovdje neće biti Srba, Hrvata i Bošnjaka. Zbog čega su se vodili ratovi? Sada niko i ne zna zbog čega su se vodili. Ne vidim niti jednu boju života kojom bi bila obojena ta naša budućnost.

Zar ne duvaju neki novi vjetrovi na političkoj sceni?

Svi se mi znamo na ovom Balkanu. Mislim da se sam po sebi dolazak tih mladih ljudi ne može dogoditi bez promjene sistema. Naša djeca kasne, evo, već deset godina za Evropom i cijelim svijetom. Umjesto da obrazovanje bude autentičan resurs u ovakvom siromašnom društvu, ono zapravo proizvodi hendikepirane generacije, koje se sada ne mogu vani nigde uključiti. Kao zombiji hodamo ulicama, niti znamo gdje se nalazimo niti šta treba da radimo u bilo kojem dijelu društva. Ne znamo šta nam je činiti juče, a s druge strane hoćemo da idemo u EU.

Očajanje i promjene

Šta nam je činiti?

– Ništa. Ne vjerujem da je išta moguće učiniti, ne vidim način. Mislim da će ovo pražnjenje Zapadnog Balkana završiti tako da će djelići tog našeg poluostrva postati kolonija nekih drugih. Napredak BiH u poslijeratnim godinama je rezultirao time da smo najsiromašnija zemlja u Evropi i među 20 najsiromašnijih na svijetu. Ovde je očajanje. Zato odavde odlaze, zbog odsustva nade. Očajanje ne može nositi promjene – rekao je Živanović.