Ovo je na radnom mjestu godinu dana proživljavala Banjalučanka Svjetlana N. Nakon što je bila na bolovanju tri mjeseca, smogla je snage da pokuša da dokaže šta se dešava. Skupila je sve dokaze, odnijela advokatu i podigla tužbu protiv nadređenog. Sudski spor je trajao čak dvije godine. Suzana je uspjela, dokazala je da je bila žrtva mobinga bivše šefice.
Ovakvih primjera zlostavljanja na radu ima sigurno dosta, ali se o tome u javnosti priča stidljivo. Čak se određene nedozvoljene stvari smatraju nečim što se podrazumijeva kao sastavni dio mentaliteta. Poput seksualnog uznemiravanja, prijetnji ili ucjena gubitkom posla.
Kada se nabrojano stavi u naš kontekst siromaštva i beznađa, manjka dostojanstva, jasno je da zlostavljani izuzetno rijetko traže pomoć i zaštitu. Radije ćute i trpe, a gore od toga je što mnogi i ne prepoznaju da su žrtve već misle da to tako treba.
Mora postojati izbor i određena sigurnost da bi se zlostavljani suprotstavio, a kod nas je ipak najveći problem borba za egzistenciju. I kada se neko odluči za borbu sjeti se da se sudski procesi razvlače godinama. Umjesto da budu prioritetni. Drugim riječima, sistem je podešen tako da sve bude na strani moći, pa i one koja to zloupotrebljava.
Republika Srpska treba do kraja godine da dobije zakon o zaštiti od uznemiravanja na radu. Šira javnost smatra da je potrebno zakonski povećati zaštitu na radnom mjestu i osnažiti, prije svega, radnike o tome. Podrška je došla i od narodnih poslanika. Kako će to izgledati u praksi?
Inicijatori ovog zakona, sindikalci, smatraju da bi njegova svrha trebalo da bude preventivna, a kazne destimulativne. Međutim, mi znamo da nam ništa ne znači nijedan zakon, makar bio i savršen, ako je zakazao pravosudni sistem. A na naš pravosudni sistem ne treba trošiti riječi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu