I dalje u heroinskoj apstinenciji, Nikola se zaposlio kao magacioner, na putu do posla, dok se u ranim jutarnjim satima vozi tramvajem i piše. Za svoje pisanje osvojio je i nagradu, a uskoro mu izlazi i prvi roman.
– Jedno jutro sam krenuo da pišem pjesmu ‘Nepalci svih zemalja‘, ali s njom sam stao na tri stiha … – kaže Nikola koji je navikao u tramvaju da radi na kritici Bunjelovog filma ili piše poeziju, a potom, par minuta nakon što iskoči napolje, slaže gajbe na poslu.
Do sad nije objavljivao, tačnije već duže vrijeme objavljuje na Fejsbuku. Za to što se na njegovom Fejsbuk zidu da pročitati nedavno je dobio Post scriptum, nagradu za književnost na društvenim mrežama. Strašek je, na razne načine, pisac neobične biografije.
Ima 45 godina, radi na skladištu, za život zarađuje istovarujući kamione voća i povrća. Ovih dana je preko njegovih ruku prošlo na hiljade kilograma lubenica. Sad im je sezona.
Davno je diplomirao komparativnu književnost i latinski, na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti studirao (jedan mu je ispit ostao) filmsku režiju. Snimio je i nekoliko, redom nagrađivanih, dokumentarnih i kratkih igranih filmova. Kako je, potom, dospio u skladište?
– Prvo da vam kažem – ja nemam ništa protiv rada u magacinu. Osjećam da tamo pripadam isto koliko pripadam i svjetovima književnosti i umjetnosti – kaže za Jutarnji. i dodaje:
– Nakon šesnaest mjeseci provedenih u komuni znao sam da ne smijem da se vratim načinu života koji me je tamo i doveo, znao sam da je mojoj svakodnevici potrebna struktura, mom tijelu fizički napor, a mozgu fokusiranost na jednostavne i konkretne zadatke i sve to kako bih izbjegao previše slobodnog vremena u kojem se kriju mnogi okidači i izazovi i potencijal povratka samouništavanju – rekao je on.
“Spalio sam sve mostove u svijetu umjetnosti”
– Nakon prvih šest mjeseci provedenih u dječačkoj sobi, preoprezan i uplašen da se suočim sa spoljnim svijetom i svime što nudi, stari me natjerao da pronađem posao. S obzirom na to da sam u filmskim, umjetničkim krugovima klasičnim narkomanskim ponašanjem spalio sve mostove, iznevjerio mnoge ljude i stekao reputaciju neodgovornog, nestabilnog i nepouzdanog saradnika nisam ni pomišljao da nekog dovodim u neprijatnu poziciju i molim za povjerenje neophodno u bilo kojem, pa tako i u umjetničkom poslu. Uz to, u komuni sam osvijestio opasnost koja se krije u nepredvidivom, stresnom i neredovnom procesu kakav je snimanje filma gdje se dugi periodi pripreme, dogovora i planiranja smjenjuju s kratkim i intenzivnim periodima snimanja i montaže – priča Nikola.
Kaže da je tako u četrdesetoj prvi put otvorio oglas i počeo da traži posao. Igrom slučaja prvi oglas na koji se javio bio je za mjesto pomoćnog magacionera – komisionara u skladištu voća i povrća.
– Budući da sam uz prijavu priložio i CV prepun nezavršenih studija, snimljenih filmova, nagrada i festivala, direktor voćnopovrtnog rudnika gledao me podozrivo i začuđeno, te sam morao da se potrudim da me shvati ozbiljno i zaposli. Mislim da ni on ni ja nismo vjerovali da će naš mali eksperiment potrajati duže od nekoliko dana, ali jedna od najvažnijih stvari kojoj me je naučio boravak u komuni upravo je strpljenje iz kojeg proizlazi upornost, a zatim i želja da se boriš, da izdržiš i da se probijaš baš onda kad je najteže i kad se pobeda čini nemogućom.
Drogirao se punih 15 godina
– Ne kažu bez razloga da je najmračnije tik pred zoru. U tim trenucima često bih se sjetio čileanskog pisca Roberta Bolana, koji je stvari sažeo otprilike ovako: znati unapred da je bitka izgubljena i uprkos tome izaći da se boriš – to je književnost. Ove sam riječi ponavljao u sebi, samo sam književnost zamijenio životom, što i nije bilo daleko od istine jer sam između ovo dvoje od djetinjstva stavljao znak jednakosti. I tako sam, pouzdajući se u komunsko iskustvo, svakodnevno, tačnije svakog sata, minuta i sekunde pronalazio volju da se oduprem obrascima ponašanja ušančenim u moj zavisnički karakter decenijama drogiranja, opijanja i povinovanja svakom hedonističkom impulsu koji je iz svijeta pronalazio put do istrošenih i namučenih neuroreceptora zaduženih za osjećaj zadovoljstva, užitka i bezbolnog zaborava – priča Nikola iskreno.
Kaže da je nakon gotovo petnaest godina neprekidnog drogiranja uspio da se skine s opijumskih derivata i opioidnih supstituta koje je kupovao na ulici i primao kao terapiju bježeći od najvećeg narkomanskog straha – apstinencijske krize.
– Trebalo je da prođe četrdeset i pet besanih dana i noći, tokom kojih mi se činilo da osjećam sopstvene kosti kako se šire, pulsiraju i rastu, kada su parališuća bezvoljnost, sveopšta nemoć i koncentrisani očaj svaki moj pokret, svaku misao i svaku radnju pretvarali u himalajski napor i pitanje života i smrti, krhki balans nad ambisom ništavila. Sećam se da sam tada jasno i precizno shvatio da želim da živim, da u meni još postoji snage, volje i nade uz pomoć kojih ću svoj boravak na planeti iz agensa haosa i autodestrukcije preobraziti u ono malo nježnosti, dobrote i saosjećanja potrebnih da čitava mašinerija čovječanstva nastavi da postoji.
“Imam 45 godina, radim u magacinu i heroinski sam zavisnik”
Skladište voća i povrća u kojem radi, u kojem je temperatura oko pet stepeni, zavisno od komore do komore, Strašek zove “rudnik” jer unutra nema dnevnog svijetla i hladno je kao pod zemljom. Imam 45 i ovo je prvi posao uz koji ide staž i penziono. Uz to sam heroinski zavisnik u apstinenciji, a zavisnost je hronična i neizlječiva bolest. Mozak ne zaboravlja i ne odustaje, pa treba da mu oduzmeš svaku mogućnost da kuje i spletkari, da smišlja izgovore, izgovore i opravdanja i koncentrišeš se na dio sebe koji voli, a ne na onu malu životinju željnu ljubavi, pažnje i dopa. Razmaženu, sebičnu i uplašenu životinju kojoj sve u današnjem vrlom svijetu podilazi, laska i uvjerava je kako je jedina i najvažnija. I zato se često sjetim i tiho u sebi ponavljam – ni zrna žita okupatoru. Ni zrna žita okupatoru.
Otkako sam izašao iz komune pokušavam da se držim nekoliko osnovnih stvari koje sam naučio ponajviše iz grešaka drugih, grešaka koje su tamo proživljavali i preživljavali braća zajedničari. Radim i čist sam i volim curu koja s tim svijetom nema veze, pa me srećom upozori, centrira i stavi u perspektivu jer ono što je meni najnormalnije i rutina često se nalazi sasvim izvan rezervata prihvatljivog ponašanja.”
S knjigama i filmovima je odrastao, uz majku istoričarku umjetnosti, komparatistkinju i bibliotekarku. Imao je pet godina kad ga je vodila u bioskop da gleda Formana. Pamti da se – naspavao.
Neće proći dugo biće objavljen prvi roman Nikole Strašeka. Rukopis je više-manje završen, a ima i izdavača, uglednu zagrebačku izdavačku kuću, koja se profilisala kao adresa za vrhunsku literaturu. Roman se dijelom temelji na autobiografskim momentima, to je sve što će reći. Zasad. Za pričati o tom romanu sad je, misli – još prerano.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu