Gavrić ni u devedesetoj ne ostavlja motorku niti pomišlja da napusti teške poslove. On svakodnevno reže balvane, obara stable u šumi, priprema ogrevno drvo.
Dnevno u prosjeku ovaj vitalni starac kojeg zdravlje služi, a kondicija ne izdaje, izreže po deset metara pa čak i više. Tako radi danima, mjesecima i godinama.
Kada bih pravio računicu koliko drveta sam izrezao, to ne bi stalo u kompoziciju voza dugu odavde do Beograda. Nekada, prije rata, radio sam u šumi u svome kraju, Jajcu, Donjem Vakufu, Bugojnu, a poslije izbjeglištva oborio sam mnoge šumske reone u Kozari, Romanovačkim kosama, Jurkovici, Podgradcima, svuda… – navodi Gavrić mjesta i područja gdje je najčešće radio.
Kako se približava zima, on se opredjelio za rezanje balvana, trupaca i metrica za ogrev. U domaćinstvu Dragana Tutnjilovića u Lamincima, za jedan dan izrezao je dvadeset kubika drveta.
– Sirova bukovina i grabovina mogu lako da se sjeku. Motorku sam dobro naoštrio, lanac i nož podmazao i to ide kao kroz grudvu sira. Cjepač je duplo mlađi od mene ali ne može za tri dana da pocjepa koliko ja izrežem za dan do podne – priča Gavrić u pauzi za odmor i okrepljenjenje.
On je penziju zaradio u jajačkom mlinu gdje je proveo četrdeset godina. Mnogo vreća i braćna, veli, preturio je preko leđa, a veliki mlinski točkovi i remenje odnjeli su mu pola šake. Ostao je invalid rada ali ni to ga nije poremetilo u poslu.
– Ima ukupno šest prsta na dvije ruke, na desnoj ruci ostao je samo palac, preostala četiri prsta otrgla je mašina. Navikao sam poslije i tako da se snalazim, da radim. U šumi sam proveo mnogo vremena, još od detinjstva to radim ali nikada nisam imao problema, znam svako stablo kako pada i čega se treba čuvati. U šumi ne smije biti greške niti loše procjene, to je opasniji posao od mlinskog – podsjeća ovaj starac koji sa devedeset ljeta na plećima impresionira mnoge u svome novom kraju. Oduvijek je, kaže, udarnički radio, nastojao da bude među prvima u svemu.
– Imam i nekoliko prizanja i nagrada svoga preduzeća. U šumi niko nije mogao da me nadvisi, a ni sada ne dam nikome pardona. Nekada se sječa po kubnom metru plaćala četiri dinara, a iznošenje na prilazne puteve još dva dinara. Radio sam često sa bratom Stanojom u ŠG „Gorica” i za dva dana zarađivao 80 dinara. Moja plata u mlinu iznosila je pola od toga, pa vi računajte koliki je to učinak – uvjerava Gavrić u svoju vještinu i sposobnost, odlučnost da dostigne najviše norme u svakom poslu.
– Živim sa sinom Duškom, snahom Anđom i unukom Dragišom. Supruga Radojka je umrla prije sedam godina. Skućili smo se u Lamincima, svi se borimo da nekako opstanemo, da svako doprinese koliko je u njegovoj mogućnosti. Moja penzija od 400 KM nije loša, ali ne mogu bez motorke, to me održava. Čini mi se, kada bih je ugasio, ja bi se isto ugasio – teoretiše Gavrić svoju životnu filozofiju.
Ljekarima ide sasvim retko, nikada nije bio u bolnici niti se žalio na zdravstvene poteškoće. Izuzetak je nesreća u mlinu i nedavna prehlada, zbog koje ga je snaha Anđa vodila u Dom zdravlja u Gradišku. Zahvalan je ljekarima na pomoći jer je, prenaglio u poslu po kiši i hladnoći te je bio prinuđen na nekoliko boca infuzije. Ubrzo se sve popravilo, a Stojan Gavrić ponovo zauzeo mjesto među gomilama balvana koje neumorno kasapi motorkom, iz dana u dan zarađujući u prosjeku 50 KM.
Oštećen sluh
Zbog bučne motorke od koje se godinama ne odvaja, Gavrić se žali na oštećeh sluh ali mu to mnogo ne smeta. – Ne čujem ali dobro vidim, to je važno. Možda je i bolje sve ne čuti jer se danas ništa dobro ne može ni čuti, samo tuga, neki belaj i mržnja se uvukli u ljude. Ja volim šalu, veselje, smijeh, to je najbolji lijek – uvjeren je Stojan Gavrić koji je trideset godina u penziji, udarnik koji će uskoro zagaziti u desetu životnu deceniju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu