Prvo je u novembru prošle godine Draško Stanivuković, sa 27 godina, izabran za gradonačelnika Banjaluke, zatim je Benjamina Karić na svoj trideseti rođendan izabrana za gradonačelnicu Sarajeva, a početkom juna tridesetdevetogodišnji Tomislav Tomašević izabran je za gradonačelnika Zagreba.
Ovi podaci su svakako ohrabrujući iz nekoliko razloga. Prvo, jer su u pitanju mladi ljudi koji nisu opterećeni dešavanjima iz proteklog rata, a onda i što pripadaju populaciji koja ima potpuno drugačije poglede na svijet i realnost u kojoj se nalazimo, a ogromnu količinu energije koju ovi ljudi posjeduju ne treba ni pominjati. Upravo zbog toga, pomenuti trojac, a naročito Draško Stanivuković, nikako se ne uklapa u ustaljeni sistem političkih vrijednosti koje su u posljednjih 15 godina uspostavljene u regionu, pogotovo u Republici Srpskoj, ali i Bosni i Hercegovini uopšte.
Po toj matrici, Stanivuković nije prav nikome, jer ko god u RS kaže da je vjernik, pravoslavac, Srbin, ili ako kaže da voli Beograd i Srbiju, za vodeće bošnjačke političare i interesne patriote je – četnik. Stvara se utisak da je za tradicionalno političko i medijsko Sarajevo dobar samo onaj Srbin koji je autošovinista ili koji nema političkog rezona. Odbojnost pojedinaca u Sarajevu prema Drašku ima, međutim, mnogo dublje korijene. Problem je što Stanivuković nenacionalističkom i pomirljivom retorikom sarajevskim interesnim nacionalistima i šovinistima izbija glavni argument iz ruku, a to je da su svi Srbi jednako Dodik. Ako ruka pomirenja bude pružena iz Banjaluke, onda takvi pojedinci ostaju kratkih rukava, a mržnja u kombinaciji sa čistim politikanstvom ostaje potpuno ogoljena. Upravo to je crv koji izjeda političko Sarajevo, baš kao i vlast u Srpskoj. Istovremeno, političari u FBiH se plaše da bi građani od njih mogli početi da traže pojedine stvari koje je uradio Draško, a to bi im zasigurno bila najveća noćna mora.
Što se Banjaluke tiče, stvari su tu još jasnije. Svaki pozitivan potez ili projekat Stanivukovića automatski se označava kao populizam i ”prikupljanje jeftinih političkih poena”. Optužba SNSD-a za šikaniranje zaposlenih u banjalučkoj Gradskoj upravi na račun Stanivukovića, koja je uslijedila zbog pojedinaca koji su zbog lošeg obavljanja radnih zadataka prebacivani u druga odjeljenja, a djelimično vjerovatno i jer je zabranio hranu na radnom mjestu, odlazak kući prije kraja radnog vremena, pušenje na radnom mjestu, korištenje službenih automobila u privatne svrhe, neograničeno ispijanje kafa na račun grada je – nevjerovatna. Ako se vodimo time, onda se može reći da se u Republici Srpskoj zavođenje i najmanjeg reda tretira kao diktatura, što i nije čudno imajući u vidu višegodišnje bezvlašće kako na državnom, tako i na lokalnim nivoima. U takvoj situaciji, ne samo Stanivuković, već svako ko ukazuje na sistemske probleme i ko pokušava da ih riješi, automatski biva proglašen za politikanta, populistu ili, ako se zalaže sa spuštanje međuetničkih tenzija – za izdajnika.
Matrica koja je ustanovljena u Banjaluci, kao i cijeloj Republici Srpskoj, uopšte ne treba da iznenadi, naročito ako imamo u vidu strukturu najvećeg dijela zaposlenih u institucijama i javnim ustanovama. Ako istovremeno u obzir uzmemo i pojedine karakteristike dobrog dijela političara u RS, čija se elementarna nepismenost svakodnevno može uočiti u tekstovima njihovih objava na društvenim mrežama, zatim njihovo nevaspitanje, bahatost, osionost, netaktičnost, nepostojanje manira (…), upotpunjuju se razlozi sumorne stvarnosti u kojoj živimo.
Tračak nade koji Stanivuković, volio ga neko ili ne, za građane i te kako jeste, po računici tvoraca trenutnog bezvlašća mora što prije da bude ugušen i za to sredstva ne smiju da se biraju. Ako nada u istinske promjene zaživi i ako sami građani postanu svjesni da može i drugačije, u pitanje će biti dovedeno očuvanje ogromne količine kapitala čije bi porijeklo bilo enormno teško, vjerovatno i nemoguće dokazati. To zapravo i jeste osnovni razlog zbog kojeg se protiv Stanivukovića, kao i ljudi koji razmišljaju slično njemu, digla kuka i motika i zbog čega je botovanje na društvenim mrežama i portalima doživjelo do sada neviđenu ekspanziju. Ali, ima se – može se.
Činjenica da se svijetu ne može ugoditi je odavno poznata ali preferiranje negativnih društvenih vrijednosti i fanatična podrška onima koji su ih i utemeljili, alarmantni su za društvo u kojem živimo. Ako se ona stara filozofska – ”budi promjena kakvu sam želiš da vidiš” primjeni na naše društvo, onda se i te kako može postaviti pitanje da li mi istinske promjene zaista i želimo. Promjena vlasti bez promjene svijesti neće značiti ništa, a upravo ta promjena i jeste ključ budućnosti. Sve je u našim rukama i samo od nas zavisi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu