U šokantnoj objavi na Fejsbuku, ljekar specijalista opisuje dramatične trenutke na kovid odjeljenju gdje je bio primoran da ujedno obavlja i posao medicinskog tehničara i tako pomogne prezauzetim kolegama.
– Otišao sam da se istuširam drugi put tog dana kako bih skinuo temperaturu. Vrtilo mi se u glavi, ali uspio sam da izdržim, a da se ne onesvijestim. Onda odjednom više nisam mogao da izdržim… 11 dana kod kuće, stprljivo sam čekao, ali željeno poboljšanje nije došlo. Tog dana sam odlučio da je vrijeme da odem u bolnicu… Samo ovoga puta nisam nosio skafander, masku, vizir… Prešao sam na drugu stranu i postao pacijent…
– Naša klinika je bila puna. U sobi za troje, bio sam četvrti i ležao sam na pomoćnom krevetu. Situacija je dramatična. Pravi rat. Posljednjih nekoliko mjeseci svakodnevno ovo preživljavam, ali kao ljekar koji radi na kovid odjeljenju u Hipokratovoj bolnici u kojoj se i sam sada liječim. Dan za danom bio sam na dužnosti sa svim kolegama koji su do tada još uvijek bili negativni. Kako se broj slučajeva povećavao sa novembrom, osoblja je bilo sve manje i manje. Radio bih dežurstvo od 24 sata bez spavanja, pauze za odmor, a na silu bih uzeo malo vode i hrane. I naravno, spavao bih sljedeći dan do devet uveče, a narednog jutra odmah na posao koji je postajao sve zahtjevniji i zahtjevniji. Pa ipak, dali smo i dajemo sve od sebe na prvoj liniji fronta. Sve dok nisam i ja sam dobio koronu. Pa, kako da je izbjegnem u uslovima tako velikog virusnog opterećenja?
Doktor u ulozi pacijenta
– Na odjeljenju su sati sporo prolazili sa velikim iščekivanjem. U uglu blizu prozora, 55-godišnji Janis već danima vodi sopstvenu bitku. Porodica ga je redovno zvala na Fejstajm, ali još uvijek nije imao snage da razgovara sa njima. Pričali su oni, govoreći mu koliko ga vole i misle o njemu. Tako su mu davali hrabrost i snagu da nastavi da se bori za sebe i za njih…
U susjednom krevetu nalazio se još jedan gospodin od 65 godina koji se pripremao za otpust nakon skoro mjesec dana provedenih u bolnici. Non-stop je bio na telefonu sa porodicom. Činilo se da nije ni vjerovao da će se izvući. Jedva je čekao da ih vidi, prenose Novosti.
U trećem krevetu bio je djed od 90 godina, moj imenjak Dimitris. Virus ga je doslovno pregazio. Jako je patio. U kombinaciji virusa, zdravstvenog stanja i godina nepomično je ležao u krevetu trudeći se da diše. Nije čak nikad ni tražio vodu. Znao je i sam da medicinske sestre jedva postižu sve. Otkako sam došao trudio sam se da pomažem tom djedu. Smatrao sam to svojom obavezom. Osim toga, to je bila moja druga kuća. Šta ako bi mi saturacija kiseonika pala ispod 80 odsto. Šta ako bi mi se zavrtelo u glavi? Ja bih izdržao, ali on ne bi. Zato sam mu stavljao masku sa kiseonikom, davao mu vode kad god bi mu zatrebala…
Veliki šok
Sutradan su me podrvgli skeneru. Rezultat je potvrdio moje strahove. Zvanično sam pripadao onom malom dijelu populacije koji bez hroničnih bolesti, pušenja i koji je godinama slijedio sportski način života, imao nesreću da razvije tešku pneumoniju. Zamolio sam jednog kolegu da mi pošalje snimak. Zaprepastio sam se kada sam vidio koliki dio pluća je zahvatio kovid. Ponekad, iako znate za sve opasnosti koje kovid nosi i gledate ljude koji gube život pred vašim očima, još vas više brine kakva sudbina vas očekuje.
Dan nakon prvog velikog šoka, doživio sam drugi – moj omiljeni saborac i imenjak, 90-godišnji Dimitris nije mogao više da izdrži i pao je u komu.
Doživio je apneju i preminuo. Još jedna žrtva koja će podići brojku preminulih od kovida. Na odjeljenju tog dana je bilo jako tiho. Niko nije bio raspoložen za razgovor.
Dani su prolazili i, srećom, brzo sam počeo da osjećam znakove poboljšanja. Kolege, porodica i prijatelji su mi pružali podršku svakog dana. Baš poput pravih sestara, one medicinske su najzaslužnije što sam uspio da privedem kraju ovu ružnu avanturu, piše Telegraf.
Nikad neću zaboraviti šta su učinile za mene. Vidimo se uskoro na prvoj liniji fronta!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu